Juan de Yepes (brat Ivan od Križa) rođen je 1542. godine u gradiću Fontiveros, smještenom na kamenitoj i goloj zemlji središnjeg platoa stare Kastilje, na pola puta između Madrida i Salamanke. U neimaštini i kušnjama, njegovi roditelji Gonzalo i Catalina pronalazili su snagu u uzajamnoj pažnji i ljubavi. Imali su troje djece: Francisca (Franju), Luisa i najmlađeg Juana (Ivana), podsjeća stranica karmel.hr.

Ivan je imao nešto više od dvije godine kad mu je umro otac, shrvan dugogodišnjom teškom bolešću od posljedica epidemije koja je u šesnaestom stoljeću harala Španjolskom. U neimaštini koja je nastupila, mlada udovica dala ga je isusovcima na školovanje, gdje se pokazao intelektualno nadaren, ali i pobožan. Njegova darovitost, blagost i strpljivost našli su svoj pravi izričaj u njegovanju bolesnika. Taman kad su ga isusovci htjeli pripustiti u svoju Družbu, Ivan 24. veljače 1563., kao dvadesetjednogodišnjak, na iznenađenje sviju ulazi u novicijat novootvorenog karmelskog samostana Santa Ana u Medini.

Ono što ga je privuklo Karmelu bio je vjerojatno njegov kontemplativni duh i osobita ljubav prema Mariji, Majci Božjoj.

Krajem 1564. Ivan od sv. Matije odlazi u Salamancu na studij filozofije i teologije, gdje se isticao po svojoj “osobitoj nadarenosti” i zalaganju, ali je ipak bio nezadovoljan. Često se bavio mišlju da stupi u kontemplativni red kartuzijanaca. U vrijeme krize zvanja, 1567. brat Ivan je zaređen za svećenika. Prvu svetu misu slavio je u samostanu sv. Ane u Medini del Campo u rujnu 1567. U Medini se jedne rane jeseni dogodio njegov sudbonosni susret s majkom Terezijom od Isusa.

Potraga za snažnijem duhovnim iskustvom

U ovom gradu, u kojem je trebala biti osnovana druga po redu zajednica sestara karmelićanki novog kontemplativnog stila života, odlučna Madre je razmišljala o mogućem proširenju Reda i na braću. Čuvši o posebnim Ivanovim kvalitetama, ugovorila je s njim sastanak. Ona je tada imala 52 godine, a on 25. Ivan joj je izložio svoje dvojbe u vezi zvanja i o svojoj težnji ka još povučenijem molitvenom životu i premještaju u kartuzijance. Terezija mu je, s karakterističnom gorljivošću i prijateljskim pristupom, naglasila da sve što traži može naći, ne napuštajući Gospin Red, govoreći oduševljeno o svojim planovima za stvaranje muške grane Reda.

Obećao je Majci da će joj se pridružiti, ali pod jednim uvjetom – da ne mora dugo čekati. Terezija se radovala gledajući gorljivost svog mladog novaka i njegovu nevoljkost k odlaganju, on koji će kasnije napisati raspravu o tome kako u kratko vrijeme postići sjedinjenje s Bogom.

“Iako malen stasom, vjerujem da je velik u Božjim očima”, pisala je Terezija u to vrijeme. Bilo je i nesuglasica između njih, jer je Terezija inzistirala na uravnoteženom životu u kojem će kršćanske vrednote poput milosrđa, jednostavnosti i poniznosti biti važnije od stroge stege, u to doba sinonima za svetost.

Otvaranje prvog samostana karmelićana

Od sredine kolovoza do listopada, Terezija je, kao i u svojim spisima, energično izvršila ulogu učitelja, iako priznaje da je više ona mogla naučiti od brata Ivana negoli on od nje. Završivši svoj kratki “novicijat”, Ivan napušta Valladolid i s novim poletom započinje radove na skromnom posjedu kojeg je Terezija pribavila za braću u zabačenom zaselku Duruelo. Krajem studenog priveo je kraju radove na kućici te su tako trijem, soba, niša, mansarda i kuhinjica preuređene u prvi samostan bosonogih karmelićana.

Zajedno s jednim mladim đakonom i bratom Antunom de Heredia (dotadašnjim priorom u Medini), u prisutnosti provincijala, Ivan od sv. Matije 28. studenog 1568. prihvaća novi stil života, odriče se ublaženog Pravila, uzevši pritom redovničko ime “Ivan od Križa”.

Daljnji njegov život teško je uobličiti u riječi, zato vas pozivamo da ovoga velikog sveca i mistika upoznate iz bližega, bilo na stranicama www.karmel.hr, bilo u knjigama koje je izdala Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa.