Spoznaja i priznaje vlastitog grijeha početak je povratka ne samo mlađega sina nego i svakoga od nas koji se tijekom svoga života barem ponašao i živio poput njega. A svi smo, ili barem dobar dio nas, ponekad bili takvi.
Pitanje je samo: Jesmo li „u dalekoj zemlji“ tj. udaljeni od Boga i bližnjih došli do spoznaje vlastitoga grijeha i povjerovali da možemo dobiti oproštenje tj. početi živjeti novim životom?
Dok se veseli povratku mlađega sina, otac ne zaboravlja ni starijega koji je ostao s njim.
Napušta slavlje, izlazi iz kuće, i ide u susret starijem sinu koji čuvši svirku i igru ne želi ući u kuću, i nagovara ga (da se pridruži slavlju). Stariji sin zasipa oca izjavama o vlastitoj pravednosti kojima se prikazuje sasvim suprotnim ponašanju svoga mlađeg brata.
On na neki način optužuje oca koji nije imao razumijevanja za njega te sebe prikazuje kao onoga koji je uvijek bio predan obvezama te je revno ispunjavao sve zapovijedi, a za to nikada nije primio nagradu. Njegov mlađi brat, kojega on više ne doživljava kao brata već ga označuje kao „sin tvoj“, je sve sva dobra potratio, a otac mu je pripremio slavlje.
I u odnosu spram starijega sina otac reagira neočekivano. Strpljivo sluša njegove optužbe, ne osuđuje ga niti ga pokušava uvjeriti u suprotno.
Otac na sve izrečeno reagira jednostavnom izjavom: „Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je.“ No, živi li i ponaša li se sin kao da je sve njegovo? Otac mu profinjeno objašnjava i razlog kućnog slavlja: „Trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ Stariji sin misli u kategorijama stroge i neumoljive pravednosti: tko je kriv, mora platiti tj. ispaštati.
Otac i sin/Brett Jordan/Unsplash
Ostaje otvoreno: Je li stariji sin u svojoj gorčini ostao ispred kuće ili je spoznao da otac svojim postupcima nadilazi uobičajeni i propisani moral? Ostaje li on i dalje tvrd spram oca ili se na kraju pridružio slavlju? I nama ostaje na razmišljanje što bismo učinili u istoj situaciji? Bismo li ostali vani ili bismo se pridružili slavlju?
Premda je cijelo vrijeme s ocem, stariji sin ga više doživljava kao gospodara nego kao oca. Osim toga stariji sin je primjer koji pokazuje da nije potrebno otići u daleku zemlju da bi čovjek postao otuđen i udaljen od najbližih. To je stanje/držanje moguće ostvariti i unutar vlastite kuće, spram onih najbližih.
U cijeloj je prispodobi naglašena očeva inicijativa. U biti nije samo mlađi sin izgubljen. I stariji je izgubljen na svoj način.
Jedini postojan je otac, a on ne ide u susret i jednom i drugom sinu.
Svakom pristupa osobno. Ni jednoga od njih ne ucjenjuje, ne osuđuje, ne moralizira o njihovim načinima razmišljanja i djelovanja. Mlađemu vraća izgubljeno dostojanstvo, a starijemu daje do znanja ono što duboko u srcu osjeća.
Otac u ovoj prispodobi slika je Boga koju Isus obznanjuje svojim slušateljima, farizejima i pismoznancima, koji su ga optuživali i mrmljali protiv njega jer je blagovao s carinicima i grešnicima.
Isus na optužbe odgovara ovom pričom o milosrdnom Ocu koji se raduje zbog povratka sina grješnika, ali koji istodobno ne odbacuje ni srditoga sina.
Ako je jedan otac tako milosrdan, blag i sućutan, koliko obilnije Bog iskazuje svoje milosrđe i ne odustaje ni od koga, svakomu pristupa na osoban način, izlazi i dolazi u susret. Bog ne samo da čeka već nam uvijek ide u susret i raduje se povratku svakog od nas.
Izvor: Mreže riječi