Da Gospodinove misli nisu i naše ljudske misli, te da njegovi puti nisu i naši puti, potvrđuje nam, najblaže rečeno, osjećaj zbunjenosti, ako ne i nepravde, koji nam je, vjerujem, izazvao današnji evanđeoski odlomak. Naime, želeći nam približiti istinu o kraljevstvu nebeskome, evanđelist Matej pripovijeda prispodobu o domaćinu koji je tijekom dana u više navrata izlazio na trg unajmiti radnike za rad u svome vinogradu. Izišao je tako ranom zorom, pronašao radnike te se s njima dogovorio cijenu – po denar na dan. Izlazio je domaćin tražiti radnike i o trećoj uri, i o šestoj i devetoj, pa čak i o jedanaestoj uri. I s njima se pogodio za cijenu, ne navodeći doduše točan iznos nadnice. Obećao im je tek da će im dati ono što bude pravo. Dobro nam je poznat nastavak ove prispodobe: kad je došla večer te vrijeme za podjelu plaće, gospodar vinograda je preko svoga upravitelja svima podijelio jednaki iznos od po jednoga denara. I onima koji su u vinograd došli tek uvečer, negdje oko jedanaeste ure, ali i onima koji su u vinogradu radili od rane zore. Jasno da su upravo ti radnici odmah započeli mrmljati i negodovati na takvu gospodarevu odluku smatrajući ju nepoštenom, a gospodara nepravednim.

Gospodar vinograda je velikodušan. Stoga je odlučio i posljednjima darovati jednako kao i prvima.

I u nama se vjerujem probudio isti osjećaj nepravde. Možda i blage ogorčenosti. Posebno ako smatramo da i sami trpimo nepravdu u životu, da smo podcijenjeni i slabo plaćeni za svoj rad, ako držimo da ljudima oko nas u životu ide puno bolje i puno lakše uz puno manje uloženoga truda… No, unatoč tim našim osjećajima, ipak ne možemo za gospodara reći da je nepravedan, nego upravo suprotno – krajnje pravedan i pošten. A pritom i darežljiv i velikodušan. Radnicima prvoga sata obećao je denar, i to im je i dao. Radnicima kasnijih sati gospodar nije obećao nikakav određen iznos, i unatoč toj činjenici da ne znaju koliko će biti (pot)plaćeni, ti radnici ipak pristaju otići raditi u vinograd samo na temelju gospodareva obećanja da će dobiti ono što bude pošteno (a mnogi, nažalost, poslovdavci i danas obećavaju poštenu nagradu, ali na koncu ono što daruju radnicima bude miljama daleko od toga obećanja). Gospodar nije nepravedan, nego upravo suprotno. Gospodar vinograda je velikodušan. Stoga je odlučio i posljednjima darovati jednako kao i prvima. Zbog njegove velikodušnosti, nije važno koliko je tko sati radio u vinogradu, već samo to da je pristao doći raditi. Nije važno koliko je sati podnosio teret i žegu dana, važno je da ju je ipak, barem i malim dijelom, podnosio. 

Gospodar je slika našega nebeskoga Oca. Kad zamišljam izgled toga gospodara, pred oči mi dolazi lice i silueta onoga Rembrandtova Milosrdna oca. Jer gospodar i jest poput milosrdnog oca. Na koncu, gospodar iz današnjega evanđelja upravo nam i želi prikazati sliku našega nebeskoga Oca kao onoga koji je milosrdan, koji ljubi i prašta svojoj djeci. Nisu ovo tek prazne riječi koje mi propovjednici tako često ponavljamo u svojim propovijedima. To su najvažnije riječi naše vjere: Bog je ljubav. Ali ove riječi ne smijemo tek čuti, njih treba postati i svjestan. Kad nam se to dogodi, kad postanemo svjesniji Boga koji je sama ljubav i  milosrđe, onda će, posljedično tomu, biti i manje straha od Boga. Manje ćemo Boga promatrati kao onoga koji jedva čeka da nas kazni zbog nekog našega grijeha, te ga se stoga moramo bojati i kao vjernici svoju vjeru stalno živjeti u određenom strahu. Takav milosrdni Bog sve nas želi okupiti u kraljevstvu nebeskom, bez obzira na to koliko sati radili u  Božjem vinogradu ovdje na zemlji. Ali važno je da onda kad se odlučimo za taj rad, bilo to prvoga ili posljednjega sata našega života, taj rad bude iskren, potpun, dosljedan i nepodijeljena srca. 

Čisto ljudski gledano, možda nas je ovo današnje evanđelje pomalo zbunilo. Možda je u nama probudilo osjećaj nepravde jer smatramo da su radnici koji su u vinograd došli na koncu dana nepošteno zaradilo svoju dnevnicu. Možda držimo i da imaju previše sreće. Ljudski gledano, ali vjerničkim očima, trebamo se pak radovati zbog njih – jer unatoč tomu što su u vinogradu bili tek sat ili dva primili su jednaku nagradu kao i oni koji su u vinogradu bili cijeli dan. No, ljudski gledano, također vjerničkim očima, trebamo ih, s druge strane, malo i žaliti – ne zato što su zbog malo rada primili jednaku plaću kao i oni radnici što su radili cijeloga dana, nego jer su cijeli dan bili besposleni, tj. cijeloga su svojega života bili izvan vinograda Gospodnjega, tj. daleko od ljubavi Božje i radosti koju daruje prijateljevanje s Bogom. Jer kao vjernici znamo, a na što nas je podsjetio i apostol Pavao u drugom današnjem čitanju: nama je živjeti Krist. To je naša najveća radost. A tko od nas želi radost svoga života pronaći tek na njegovu koncu? 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.