Kako je lijepo ponovno osjetiti ovaj posebni mir božićne noći. Pokušajmo sada zastati na trenutak, zaustaviti svoje planove i jednostavno se prepustiti i osluškivati izvor ovoga mira. U ovo naše vrijeme, kad nas strah od bolesti okreće jedne protiv drugih na svim područjima života, potrebno je iznova otkriti gdje tragati za mirom duše i srca. Ova božićna noć koja nas redovito okuplja u većem broju no inače savršen je pokazatelj kako svatko od nas duboko u svome biću osjeća da je izvor istinskoga smiraja ovdje gdje večeras slavimo početak pomirenja čovjeka i Boga te ljudi međusobno. Kad-tad se u svačijem životu dogodi grijeh, koji guši onu izvornu radost i dovede nas do nutarnjeg nemira. Tada nastaju razdori zbog sukoba mišljenja. Još bismo nekako i mogli to podnijeti kad bi razdori ostajali izvan naših obitelji, no ako se svakodnevno vraćamo u takvo okruženje u kojem trebamo živjeti, onda vidimo da to nije dobro ni za nas ni za naše najbliže. Prirodna želja koja se tada rađa u nama jest da želimo popraviti svoje nutarnje stanje kako bismo osjetili novu slobodu u međusobnim odnosima. Mi zapravo vapimo za mirom. Upravo zbog toga, ujedinjeni večeras u našem zajedništvu s Gospodinom, želimo iznova otkriti što se točno dogodilo one noći u Betlehemu.

Dijete nam se rodilo (…) da poraste (…) mir bez kraja, čuli smo u Knjizi proroka Izaije. Evanđelje potvrđuje: I porodi sina svoga, prvorođenca, zbog kojega anđeli slave Boga na nebu ujedno zazivajući mir ljudima na zemlji. Kako je moguće imati Boga među nama i ujedno imati nemir u srcu, u obitelji, među prijateljima, kolegama, susjedima, sunarodnjacima, susjednim narodima? Bog se nije rodio kao ratnik koji će mačem istjerivati pravdu, nego kao dijete koje treba majku, njezino mlijeko, brigu i odgoj. Bog je htio biti jedan od nas: krhko ljudsko biće koje prolazi kroz sav život, od rođenja pa do smrti. Za mnoge je njegovo rođenje bio neprimjetan svakodnevni događaj. Dijete se rodilo, pa što? To nije bilo ništa posebno za vidjeti, jer Bog je izabrao najnormalniji put dolaska na svijet. I živio je među nama kao i svaki normalan čovjek onoga vremena i onoga naroda. Dolazak Boga na svijet, dakle, nije bio odgovor na ljudska očekivanja. U Betlehemu se te iste noći odvijao redoviti život. Gostionice su bile pune jer se vršio popis stanovništva i svi koji su bili iz roda Davidova došli su tih dana u Judeju. Ljudi su se veselili, brinuli svoje brige, imali svoje priče. Živjeli su paralelno dok je samo nekoliko stotina metara od njih započela nova era čovječanstva. No, ne svi: nekolicina skromnih ljudi, pastira, bili su dio tog velikog događaja, došli su i poklonili se novorođenom kralju.

Možda se upravo u tome krije odgovor na naše traganje za mirom. Što mi zapravo očekujemo od sebe ili od drugih ljudi? Kakva rješenja mi to već nudimo jedni drugima? Koliko dugo zapravo već tragamo za svojim mirom? Koliko smo godina već od svoga krštenja tako blizu betlehemske štalice, a radije sjedimo nekoliko metara dalje u gostionici žaleći se nad svojom sudbinom? Isus se stvarno rodio. On je stvarno čovjek. On je stvarno među nama. On, koji je izvor trajnoga mira, već je u našim životima. Dok ga mi najčešće tražimo na kompliciran način, on je već prisutan na puno jednostavniji način. Dovoljno je pogledati osobu pored sebe sa sviješću da je ona njegova slika. Bog je tu: i s nama i u nama. Izvor mira koji je prvotno u Bogu, rođenjem se Djeteta spustio među ljude. Danas smo mi kršćani itekako pozvani širiti dalje ovu radost za sve ljude: Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin! 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.