Uz liturgiju Cvjetnice obnavlja se slavni Isusov ulazak u Jeruzalem kojim je on prepoznat kao kralj poslan od Boga: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ (Lk 19, 38), piše na svojim društvenim mrežama mons. Mate Uzinić.
Ugodno je biti dionik ovog dijela liturgijskog slavlja, kao što je ugodno bilo biti član snažne Crkve koja u društvu ima moć i utjecaj. Ali to što je ugodno, ne znači da je i korisno. Imali smo, a i imamo, mnogo primjera koji nam pokazuju da je snažna Crkva, Crkva koja i u društvu ima moć i utjecaj, zapravo slaba Crkva. Iako se prividno čini da je drugačije, takva Crkva zapravo nema utjecaj na društveno-političke procese, jer ih ona ne mijenja i ne nadahnjuje Kristovim evanđeljem, nego im se stavlja u službu.
Takva Crkva svoju moć gradi na podilaženju određenim politikama i političkim interesima, a ne na njihovom oplemenjivanju Kristovim primjerom i evanđeljem. I umjesto da je u službi Isusa Krista i njegovog poslanja, ona se pretvara u glasnogovornika određenih politika.
Zato današnja liturgija ima i drugi dio. I upravo je taj drugi dio, a ne onaj prvi, dio koji nam otvara oči ispravnom poslanju Crkve i kršćana u svijetu. Poslanje Crkve, a s njom i nas kršćana, nije poslanje da nam bude ugodno, da nas se hvali i slavi u svijetu, da imamo moć i utjecaj, nego je to poslanje da se žrtvujemo za ovaj svijet i njegovo spasenje na Kristov način. Zato papa Franjo ne vidi i ne želi vidjeti Crkvu zatvorenu u dvorac – u što je nažalost znade zatvoriti naše zaustavljanje u svakodnevici Crkve na prvom dijelu današnje liturgije – nego vidi i želi vidjeti Crkvu kao poljsku bolnicu koja ljudima vida rane nakon bitke.
Naime, samo četiri dana nakon što je slavodobitno ušao u Jeruzalem praćen uzvicima mnoštva koje ga je pozdravljalo, Isus je uhićen i osuđen na smrt te ispraćen iz Jeruzalema uzvicima iste one svjetine koja mu je klicala, a koja ga je sada pogrđivala.
Njegova sudbina je sudbina onih koji se ne žele prilagoditi logici ovoga svijeta, ali ne zbog sebe, nego zbog spasenja tog istog svijeta. To je sudbina onih koji služe narodu, ali ne na način naroda i njegovih očekivanja, nego na Božji način.
Zato je Isus, premda je od ljudi bio slavljen zbog svoje blagosti i milosrđa prema svakome, u poslušnosti Ocu i ostvarenju njegovog plana spasenja za sve, postao objekt ljudske bahatosti i okrutnosti. Učinio je to svjesno i svojevoljno, da bi svima nama, pa i onima koji su prema njemu bahati i okrutni, mogao poviti rane. To su one rane koje smo svojim grijesima sebi samima prouzrokovali. I to su osobito one rane koje zbog nas i drugih ljudi, naše bahatosti i okrutnosti, ali i ravnodušnosti, krvare onima među nama koji su nevini optuženi, uhićeni i osuđeni, onima koji su izdani od svojih najbližih, onima koji podnose okrutno mučenje, koji su žrtve rata, krivokletstva, nasilja nad slabijima, političke trgovine, ravnodušnost, onima nad čijom se patnjom i smrću drugi iživljavaju, onima koji se osjećaju napuštenima od svih pa i od samoga Boga…
U ovom drugom dijelu, a neposredno prije same muke i, što je važno, u okvirima euharistijske gozbe koja u sebi sažima cjelokupno djelo spasenja koje nam je u njemu ponuđeno kao trajna okrepa, Isus nam je ostavio kriterije o kojima Crkva treba voditi računa i kad je riječ o unutarcrkvenim i izvancrkvenim odnosima:
Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi, i predstojnik kao poslužitelj.“
Bilo bi dobro da o ovim kriterijima dobro promislimo u ovom vremenu sinodalnog hoda i razmišljanja o sinodalnoj Crkvi zajedništva, sudjelovanja i poslanja. Vjerujem da će nam to pomoći otkriti pravu moć Crkve koja nije i nikad nije smjela biti kroz svjetovnu moć i utjecaj, ali jest i treba biti u evanđeoskim kriterijima i njihovom življenju u našoj crkvenoj svakodnevici i u svim našim odnosima u Crkvi i izvan nje.
Što je to posebno u tim evanđeoskim kriterijima? Dosta je iznijeti primjer iz današnjeg evanđeoskog ulomka u kojemu je Isus, preuzimajući u muci i smrti na sebe krivnju za grijehe ljudi i opraštajući ih svima, uključujući i svoje vlastite mučitelje: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“, želio zaustaviti spiralu zla koja se uvijek ponovo vrti u svojoj razornoj snazi koja uništava sve pred sobom kad god se dademo zahvatiti osvetničkom logikom uzvraćanja zlom na zlo jedinim mogućim načinom na koji je to mogao učiniti: preuzimanjem na sebe posljedica zla uzvraćanjem na mržnju ljubavlju, na zlo dobrom i oprostom.
Svjestan opasnosti da se svjetovna logika prenese i u Crkvu, odnosno da se dogodi da i Crkva postane svjetovna, on zato svojoj Crkvi, odnosno nama svojim učenicima, upućuje poziv da i mi činimo kako je on činio.
To je njegova drugačija „politika“ od one politike svijeta na koju smo navikli i koju smatramo normalnom da mislimo da ni nije moguće drugačije, a jest. To je politika ljubavi i opraštanja, politika milosrđa i služenja, oslobođena populizma koji, kako kaže papa Franjo, demagoški ljude iskorištava u svoje svrhe, ali i od onih liberalizma koji ne služe općem dobru koje se ostvaruje kroz dobro svakog pojedinog člana društveno-političke, a u konačnici i ljudske zajednice, nego gospodarskim i drugim interesima moćnika (Fratelli tutti, br. 155).
Istovremeno valja reći da su ovo kriteriji koje uvijek ponovo možemo i moramo nuditi društveno-političkoj zajednici i svijetu kao pomoć i poticaj za najbolju politiku i u društveno političkim zajednicama u kojima živimo, pa i na svjetskoj razini, a za što smo i mi kršćani zainteresirani kao članovi društveno-političke zajednice i svijeta. Zato Isus ovu najbolju politiku po nama, Crkvi, želi ponuditi i svijetu.
Njezina snaga nije u vojnim postrojbama i moćnom naoružanju, ona se ne gradi strahom i prijetnjom nego nesebičnom ljubavlju.
To je najbolja politika, politika onih koji su izabrani da bi bili prvi, kako bi se, u svom zalaganju za opće dobro, mogli u ljubavi prignuti nad svakog čovjeka, svog brata i sestru, osobito onog koji je zbog svoje ugroženosti najviše potreban da ga se u društveno-političkoj zajednici i svijetu zaštiti i da mu se pomogne, da mu se bude brat i sestra.