Župnik Župe Presvetog Trojstva u Zagrebu, vlč. Tomislav Šagud objavio je na svojoj web stranici promišljanje na temelju nedjeljnih čitanja na četveru nedjelju došašća, u kojima se osvrće na pripremu za dolazak Isusa Krista na ispravan način. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Uvod

Nakon što je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će roditi posebno dijete, Marija „pohiti” (Lk 1,39) – isti čas odlazi u posjet svojoj rođakinji Elizabeti. Trostruki je razlog zašto Marija to čini, tri su svrhe koje i mi trebamo ispuniti ovoga došašća kako bismo se pripremili za Isusov dolazak.

Služenje drugima

Možemo samo zamišljati kako se Marija osjećala nakon navještenja. S jedne strane, doživjela je čudesno iskustvo Boga: ukazao joj se arkanđeo s nevjerojatnom porukom – začela je po Duhu Svetom. Nakon nekog vremena dobit će i biološku potvrdu da sve to nije bio samo san ili privid. Ovakav događaj treba moći duhovno i mentalno primiti i probaviti. S druge strane, nameće se pitanje što će drugi ljudi na to reći. Što će Josip reći? Nije problem u ogovaranju, nego postoji opasnost da Mariju nepravedno optuže za preljub, za što je propisana smrtna kazna. Njezin je život, dakle, bio ozbiljno ugrožen. Vidimo da je Marija imala stotinu razloga da se krene baviti svojom situacijom i rješavanjem svojih problema. No nije, nego je krenula pomagati jednog drugoj osobi. Anđeo joj je rekao da je njezina rođakinja Elizabeta „u starosti” (Lk 1,26) začela dijete. Riječ za „starost” koja se u ovoj rečenici upotrebljava, označava duboku starost koju dožive pravednici, a ponekad je značila i staračku senilnost. Stoga možemo zaključiti da je Elizabeta imala nekih 70 ili 80 godina kada je zanijela Ivana Krstitelja. Danas je počesto teško i otići na misu u toj dobi, a kamoli iznijeti trudnoću. Nakon svega što je anđeo rekao Mariji, njezin je prvi zaključak: „Elizabeti je teško, moram joj pomoći.” Ona svoje brige i probleme ostavlja po strani i juri kako bi služila drugome. To je prvi Marijin motiv za posjet Elizabeti – služenje.

Slavljenje u zajednici

Ne znam je li se ikome od vas ikada ukazao anđeo. Možda nekome i jest, no svatko je od nas imao nekakvo vjersko iskustvo, barem neki oblik čudesnog znaka Božje prisutnosti i djelovanja u našem životu. Predivno je kada se takvo što dogodi. Prvo što tada želimo jest u znak zahvalnosti podati Bogu slavu. No naše je slavlje potpuno tek kada se dogodi u zajedništvu s drugim vjernicima, s onima koji razumiju naše mistično iskustvo. Zato Marija, došavši k Elizabeti, najprije počinje slaviti Boga: „Veliča duša moja Gospodina… jer velika mi djela učini Svesilni…” (Lk 1,46.49a). Mogla je Marija svoj hvalospjev izreći i kod kuće, čim je anđeo otišao, no ona je otišla Elizabeti kako bi Boga slavila u zajednici.

Rast u vjeri

Treći je motiv Marijina pohoda osobni rast i ohrabrenje u vjeri. Anđeo joj je rekao da je Elizabeta, prozvana nerotkinjom, već šest mjeseci trudna: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!” (Lk 1,37). Svi u teoriji znamo da je Bog svemoguć, da nema toga problema koji on ne može ukloniti itd. No u praksi često pokleknemo na tom planu. Čudesa su velika stvar za našu vjeru. Isus je činio čuda, ali ne samo zato da dokaže da je Bog nego i zato da ohrabri ljude da ustraju. Kada vidimo i doživimo čudo ili makar čujemo za neko čudo koje se dogodilo, zahvaća nas oduševljenje, naša vjera raste, dobivamo nekakav polet s kojim se lakše podnose životne teškoće. To ne smije biti sav sadržaj naše vjere, ali sigurno nam pomaže. Ako je starica Elizabeta začela i ako će uspješno roditi zdravo dijete, to će zaista biti čudesan događaj. Marija odlazi Elizabeti da vlastitim očima vidi Božje čudo. Osvjedočila se da Bogu ništa nije nemoguće te dobila polet i snagu za ustrajnost u vremenima briga i nevolja koje ju tek očekuju.

Zaključak

To su tri razloga zašto je Marija pošla Elizabeti, ali i tri poticaja koji nam govore kako bismo se i mi trebali pripremati za Isusov dolazak: služeći drugima, slaveći Boga u zajednici i rastući u vjeri. Nije li upravo to ono što smo radili kroz ovo došašće sudjelujući u raznim karitativnim akcijama, dolazeći na zornice i odlazeći na ispovijed?

Važno je, međutim, napomenuti još jednu stvar, a tiče se zemljopisa. Marija je živjela u Nazaretu, u Galileji. Galileja je vrlo pitom kraj na sjeveru Izraela, pun zelenila, plodnih dolina, jezera i rijeka. Elizabeta je pak živjela u judejskom gorju, predjelu koji izgleda puno grublje: tu su stijene, nisko raslinje, pusta, suha područja. Marija je otišla iz lijepog i ugodnog kraja u jedan vrlo surov i negostoljubiv. No jedino je tamo mogla naći Elizabetu, jedino je tamo mogla služiti, slaviti Boga i rasti u vjeri. Isto vrijedi i za naš duhovni život: „Zašto ovo nije moglo biti malo lakše? Zašto mi je život morao biti baš toliko kompliciran? Zar mi Bog nije mogao priuštiti barem jednu nevolju manje?” Mogao je, on je svemoguć. Ali nevolje, teškoće i pustinja jedini su put do Isusa. Ni Marija, koja je bila bez grijeha, nije bila toga pošteđena; ni Isus nije bio toga pošteđen. Umjesto da se žalimo kako nam je teško, budimo radije zahvalni što smo dobili povlaštenu priliku da budemo sličniji Mariji i Isusu te tako rastemo u svojoj vjeri. Umjesto da se pitamo zašto ovo ili ono, radije molimo Boga za snagu i ustrajnost da poput Marije možemo reći: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38).