“Marijino uznesenje otkriva zašto je svatko od nas važan”, riječi su kojima svoje promišljanje započinje vlč. Rennier, a koje prenosi Aleteia.

“Ti i ja smo zvjezdana prašina. Mi smo beznačajni entiteti na zabačenom planetu u neopisivoj galaksiji koji će na kraju podleći toplinskoj smrti. Barem takvo tumačenje svemira i našeg mjesta u njemu propovijedaju znanstveni dokumentarci na televiziji. Iz nekog razloga, postalo je vrlo važno da priznamo koliko smo nevažni, da su naša tijela nasumične nakupine atoma osuđenih na nestanak. Svemir, uvjereni smo, ne obraća pažnju na nas”, zaključuje provokativno.

U svom promišljanju, osim provokativnog pokušaja skretanja pozornosti na ono što je zaista važno, nastavlja ovako :”Naša tijela su krhka, ne traju toliko dugo i ne zauzimaju puno prostora. Planeta Zemlja je zrnca prašine u odnosu na kozmos. Gledanje u noćno nebo, gledanje zvijezda Mliječne staze prosute po njemu i razmatranje koliko je golemo može biti dezorijentirajuće iskustvo.”

“Ima dana za koje se ne osjećam da sam ih protratio.  Život je ugodan, ali većinu dana se ne događa ništa važno. U povijesnim knjigama neće se spominjati kako mi je bila ukusna rođendanska torta kad sam napunio 38 godina. Većinu nas poznaje tek uzak krug ljudi. Ne stvaramo veliko, trajno kulturno sjećanje na sebe izvan kruga svojih voljenih. Živimo svoje živote koji su, zasigurno, sretni i ugodni i vrijedni življenja, ali koji se također mogu činiti prilično beznačajnima.”

Marijino uznesenje otkriva zašto je svatko od nas važan

Nositi se s tim osjećajem beznačajnosti može biti izazov.

“Postoje dani kada se lako osjećate zaboravljenima čak i od strane prijatelja i obitelji. Suvremeni svijet cvjeta zbog postignuća, ostavljajući malo prostora za njegovanje autentičnih odnosa. Često, nesvjesno, zanemarujemo jedni druge, ne shvaćajući da nas zauzetost ipak ostavlja usamljenima. Sve usporedbe s drugim ljudima i usredotočenost na postignuća gnijezdo su za razmnožavanje ljubomore, što doprinosi osjećaju da smo neviđeni, da smo ništa više od zvjezdane prašine.”

Beznačajnost kao privid

Ne zadržavajući se na onome što je prividno “beznačajno”, vlč. Rennier nas podsjeća na današnje slavlje. “Ovo je slavlje uznesenja Gospe na nebo, tijelom i dušom. Crkva uči da je njezino iskustvo obećanje onoga što ćemo i mi doživjeti u budućnosti. To znači da je svaki dio našeg života važan. Svaki pojedini dio vas je pripremljen za raj – tijelo, duša, smiješne male dosjetke, jedinstvena osobnost, interesi, ljubavi, interesi. Sve u vezi s vama je dovoljno vrijedno da se obnovi i dovede u vječni značaj.”

“Vi ste neizmjerni dar svemiru. Vaša vrijednost nije umotana u veliku istaknutost u fizičkom svijetu i ne temelji se na postignućima, slavi ili utjecaju. Razmislite o Blaženoj Djevici Mariji. Ona govori samo nekoliko puta u Svetom pismu, a ispostavilo se da je ona najvažnija od svih. Ukoliko smo — ti i ja — njena djeca,  koja majka ne bi svoje sinove i kćeri smatrala još dragocjenijima?”, zaključuje aludirajući na paradoksalni početak svog promišljanja.