Događa nam se da ponekad dok gledamo postupke drugih donesemo zaključak da mi to ne bismo nikada učinili. Možda se smatramo boljima od drugih ili čvršćima, ali zapravo iza toga se često krije oholost i nepoznavanje nas samih. Teško mi je bilo priznati da mi se to događa dok mi Gospodin kroz jednu određenu situaciju nije ukazao na to.

Koliko puta sam čitajući scenu u Svetom pismu u kojoj je Petar zatajio Isusa pomislila ‘kako je mogao to učiniti‘ pa bio je s Njim svaki dan, gledao čudesa koja je činio, slušao Ga dok je propovijedao i opet je posrnuo na pitanju vjernosti. Zaključivala sam kako se meni to sigurno ne bi nikada dogodilo. Zaključivala, do jednom… Do onoga trenutka kada sam prepoznala da sam često poput Petra, da se često sramim izreći svoje mišljenje, posvjedočiti svoju vjeru i svjedočiti Njega.

Zaključivala, do jednom… Do onoga trenutka kada sam prepoznala da sam često poput Petra, da se često sramim izreći svoje mišljenje, posvjedočiti svoju vjeru i svjedočiti Njega.

Što će svijet reći

Odrastamo s činjenicom da je važno što će svijet reći, da je važno mišljenje ljudi, ne smo da s tim odrastamo, nego se s tim i suživimo. Shvatila sam da mi je u određenom trenutku važnije bilo što svijet misli nego što Gospodin misli. Vrtila sam se oko mišljenja drugih i dokazivanja svoje vrijednosti ljudima. Većinu toga što sam činila mjerila sam očima svijeta, a ne Njegovim očima. I mogu reći da sam se tu pogubila.

Shvatila sam da mi je u određenom trenutku važnije bilo što svijet misli nego što Gospodin misli. Vrtila sam se oko mišljenja drugih i dokazivanja svoje vrijednosti ljudima.

Situacija koja mi je pomogla to raskrinkati jest kada sam krenula raditi u školi kao vjeroučiteljica. Iz dana u dan, iz godine u godinu slušala sam kako se to uopće ne bi trebalo zvati poslom jer ruku na srce vjeroučitelji ništa ne rade. Slušala sam kao vjeronauk treba ‘izbaciti‘ iz škole jer mu tamo nije mjesto. Više puta u zbornici su naglašavali kako se iz ostalih predmeta puno više trebaju pripremati za sat dok se vjeroučitelji cijeli sat zabavljaju, crtaju, pjevaju i slično. I tako malo po malo povjerovala sam u to da je taj posao gubitak vremena.

Više puta u zbornici su naglašavali kako se iz ostalih predmeta puno više trebaju pripremati za sat dok se vjeroučitelji cijeli sat zabavljaju, crtaju, pjevaju i slično. I tako malo po malo povjerovala sam u to da je taj posao gubitak vremena.

Nešto što sam voljela počelo mi je biti smetnja, osjećala sam. Još jedan problem koji se pojavljivao u društvu jest kada bih i rekla da sam vjeroučiteljica po zanimanju odmah bi iskomentirali ‘ti ćeš onda u časne‘. Sve to skupa počelo me živcirati. Ujedno je to u mom srcu stvaralo jedan sram prema svemu tome što jesam i što radim. Postalo mi je važno što će svijet reći ako posvjedočim tko sam i komu pripadam, odnosno, kome služim i počela sam to tajiti. Ono što sam rekla da neću nikada postala je moja svakodnevnica. Zar Petru isto nije u jednom određenom trenutku bilo važno što će svijet reći?

Postalo mi je važno što će svijet reći ako posvjedočim tko sam i komu pripadam, odnosno, kome služim i počela sam to tajiti.

Spasi dušu – spasio si sve

Kada bi me netko pitao čime se bavim kratko bih odgovorila da radim u školi i u sebi bih molila da me dalje ništa ne pita. U onom trenutku kada bi pitanje išlo dalje: ‘Učiteljica si ili?‘, odgovorila bih potvrdno i skrivala da predajem vjeronauk jer nisam htjela čuti nešto negativno o svemu tome.

U onom trenutku kada bi pitanje išlo dalje: ‘Učiteljica si ili?‘, odgovorila bih potvrdno i skrivala da predajem vjeronauk jer nisam htjela čuti nešto negativno o svemu tome.

Počela sam se osjećati licimjerno, sve više sam shvaćala kako sam Gospodina stavila na zadnje mjesto i onda kada bih to ispovijedila bilo bi mi malo lakše, ali sve se vrlo brzo vraćalo na staro. U učionicu sam počela ulaziti kako bih samo odradila sat. Gubila sam smisao jer mi je bilo važno što će drugi reći.

U učionicu sam počela ulaziti kako bih samo odradila sat. Gubila sam smisao jer mi je bilo važno što će drugi reći.

Srećom to razdoblje nije dugo potrajalo. Sjećam se vrlo dobro tog jutra. Prije nego sam krenula na posao molila sam se i u srce su mi došle riječi: ‘Važno je da dijete zna matematiku, hrvatski, fiziku, ali najvažnije je da to dijete spasi dušu‘. Te su mi riječi jako odzvonile u srcu. Povukle su me iz te rupe u koju sam upala. U misli su mi došle riječi sv. Ivana Bosca: ‘Spasi dušu – spasio si sve‘ i shvatila sam da imam jako važan zadatak, a to je pomoći mladima da upoznaju Gospodina. To jutro je bila moja prekretnica.

Poziv, a ne zanimanje

Vjerujem da mi je to jutro Gospodin postavio pitanje kao i Petru: ‘Ljubiš li me?‘ i time raskrinkao laži u mom srcu. Time mi pokazao da mi jedino treba biti važno Njegovo mišljenje. Nije se uvijek lako othrvati tuđim komentarima, ali je lakše kada znaš kome pripadaš i kome jedinom služiš.

Time mi pokazao da mi jedino treba biti važno Njegovo mišljenje. Nije se uvijek lako othrvati tuđim komentarima, ali je lakše kada znaš kome pripadaš i kome jedinom služiš.

Od tada s ponosom kažem da ovo što radim nije zanimanje nego poziv. On ga je stavio u moje srce i s povjerenjem me poslao među njemu najmilije, među djecu.

Dragi čitatelju, nemoj dozvoliti da onaj poziv koji ti je Gospodin stavio u srce izgubiš jer će ti netko drugi reći da je nebitan ili bezvrijedan. Isto tako pripazi kada kažeš da nešto nećeš nikada napraviti jer si bolji, čvršći ili vjerniji. Ne živi u uspoređivanju s onim lošijim od sebe nego se uvijek uspoređuj s onim koji je jedini mjerilo, a to je Gospodin.

Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Iv 12, 25