Otac slavnog pisca za djecu, Roalda Dahla, imao je jedinstven način da pomogne svojoj djeci da cijene ljepotu. Roald piše u svojoj kvazi-autobiografiji, Dječak: Priče iz djetinjstva, “Gajio je neobičnu teoriju o tome kako razviti osjećaj ljepote u umovima svoje djece. Svaki put kad bi moja majka zatrudnjela, čekao bi posljednja tri mjeseca njezine trudnoće i tada bi joj najavio da ‘slavne šetnje’ moraju početi.

Te veličanstvene šetnje sastojale su se od toga da ju je vodio na mjesta velike ljepote u prirodi i šetao s njom oko sat vremena svaki dan kako bi mogla upiti sjaj okoline. Njegova je teorija bila da ako oko trudne žene neprestano promatra ljepotu prirode, ta bi se ljepota nekako prenijela u um nerođene bebe u njezinoj utrobi i ta bi beba izrasla u ljubitelja lijepih stvari. To je bio tretman koji su primala sva njegova djeca prije nego što su se rodila.”

Majka unosi život u svoje dijete u maternici. Zašto ne i ljepotu?

Bog čini nešto slično s nama. Prije našeg nebeskog rođenja nalazimo se u utrobi vremena i prostora. I ovdje ljepota na svoj način zahtijeva pažnju. Ponekad je vizualno, poput remek-djela koja vise na zidovima muzeja ili osmijeha na licu djeteta. Drugi put se čuje, u obliku Mozarta, mirnog bubnjanja kućanskih zvukova na kraju užurbanog dana ili smijeha voljene osobe. Ljepota je dodir, to je okus, to su mirisi i to je nešto više, piše T.J. Burdick s portala Catholic Exchange.

Ljepota je ljekovita

Dr. Diane E. Dreher iz Psychology Today objavila je članak ranije ove godine pokazujući dar koji ljepota predstavlja čovječanstvu. Naslovljen je Istraživanje otkriva iscjeliteljsku moć ljepote i strahopoštovanja, a tri ključna zaključka su sljedeća:

Istraživanje je pokazalo da uvažavanje ljepote može pomoći u liječenju tjeskobe i depresije. Doživljaj strahopoštovanja može smanjiti upalu i rizik od mnogih bolesti. Doživljaj ljepote može povećati nečiji osjećaj nade.

Ovo dolazi iz sekularne perspektive, ali natjeralo me da se zapitam jesu li od toga napravljena čuda? Poput dobrog tomista, definirajmo svoje pojmove. Prema Katekizmu Katoličke Crkve, riječ čudo znači “znak ili čudo kao što je iscjeljenje ili kontrola prirode, koje se može pripisati samo Božjoj moći”. Ukratko, čudo je Bogom dan, nadnaravni znak.

Foto: Pixabay

Kad dijete čudesno ozdravi od raka zahvaljujući vještini svojih liječnika i vjeri svojih roditelja, to je prekrasno. To je čudo.

Kada žena posveti svoj život Kristu i preuzme redovničko ruho, ostane nepokolebljiva pri svom pravilu i živi životom čistoće i svetosti, to je lijepo. To je čudo.

Kad se sam Sveti Josip pojavi u kapelici usred ničega (Santa Fe) Novog Meksika i izgradi stubište koje prkosi fizici kako bi sestre mogle pristupiti potkrovlju zbora, to je prekrasno. To je čudo.

A kada majka svakodnevno moli za obraćenje svoje djece, i ona se obrate, to je lijepo. To je čudo.

Izlazak sunca nakon oluje. Ljepota. Božja umjetnost.

Priroda / David Marcu/ Unsplash

Osjećaj postignuća nakon napornog radnog dana. Lijep. Čovječanstvo radi u Božjem vinogradu.

Euforija vojnika ili žene koji se vraćaju kući svojim obiteljima. Ljepota. Božje milosrđe.

Život je ispunjen malim čudima – Bogom danim, nadnaravnim znakovima – koji nas doslovno liječe. Njihova nas ljepota liječi fizički, emocionalno i duhovno. Katolički svijet to zna već stoljećima.

Prije rođenja, izvan maternice, pa čak i u vječnosti, ljepota nas okružuje. Imamo li razuma da to poštujemo, prepoznamo? Ako je tako, Bog ga pretvara u moćan lijek da izliječi nas i čitav svijet.