Uvod

Prošle nedjelje Isus je poslao učenike propovijedati, ozdravljati i izgoniti zloduhe (usp. Mk 6,7–13). Danas se učenici vraćaju, a Isus im naređuje odmor.

Pastoralni uspjesi apostola

Učenici su se vratili s vrlo naporna zadatka: prvi su put samostalno, bez Isusa, u njegovo ime nešto činili. I to ne bilo što! Izgonili su zloduhe, ozdravljali bolesne i propovijedanjem obratili mnoge (usp. Mk 6,12s). Svojim su očima gledali kako Božje kraljevstvo nezaustavljivo raste. Kada su se svi ponovno okupili, sigurno su bili ispunjeni snažnim dojmovima i uzbuđeni, puni elana i želje da nastave dalje. No Isus prekida njihovu uspješnu turneju naredbom da se odmore.

No Isus zna jednu važnu istinu o čovjeku: odmor je dio njegova života.

Kada nam nešto ide, obično želimo iskoristiti taj trenutak što je više moguće. Možda bi bilo mudrije da je Isus odlučio ponovno poslati apostole, da se radosna vijest još više raširi? Jer ipak, riječ je o najvažnijoj stvari na svijetu – spasenju duša. No Isus zna jednu važnu istinu o čovjeku: odmor je dio njegova života. Primijetimo da on nije tražio od apostola da se povuku na molitvu, što bi možda bilo lakše prihvatiti, nego je tražio da se maknu od ljudi i otpočinu.

Potpuno predanje

Vjerujem da bi svatko od nas volio dati cijeloga sebe za neki cilj, stopostotno gorjeti za nešto, žrtvovati sve kako bi se željeno ostvarilo. Bog je u nas usadio taj nagon sebedarja, jer darivanjem sebe nasljedujemo Krista, koji je cijeloga sebe darovao nama (usp. Fil 2,6–8). Ne mora to nužno biti neka vrsta apostolata. Pozvani smo posvetiti se darivanjem sebe u svakodnevnim poslovima i obavezama.

Prema mojem iskustvu, u ovu đavlovu zamku možda najviše upadaju mlade majke…

Kada razmišljamo na ovaj način, postoji opasnost da svaki trenutak odmora ili svako odvajanje vremena za sebe doživimo kao izdaju našega poslanja. Prema mojem iskustvu, u ovu đavlovu zamku možda najviše upadaju mlade majke koje su opterećene time da u njihovu domu sve mora biti savršeno. Takva si osoba ne smije dopustiti da je dijete nervira, da joj se ne da kuhati ili da je kuća u neredu, jer inače ona ne vrijedi. Upletena u tu mrežu Zloga, naravno da se iz dana u dan vrti ukrug i nema dojam da išta postiže – njezin dom nikada neće biti savršeno uređen. Zemaljski je dom samo privremeno boravište; kad bi bio savršen, možda bi nam bilo previše žao napustiti ga.

U kaosu koji izaziva ovakvo neprirodno opterećenje, odmor je posljednja stvar koja će osobi pasti na pamet. Ideja odmora tad ostavlja dojam nevjerojatne sebičnosti, a dobar si roditelj sebičnost ne smije dopustiti, zar ne? Posljedica je toga načina razmišljanja potpuno krahiranje nakon nekog vremena. Koliko je samo ljudi koji dolaze na razgovor sa svećenikom tražeći pomoć ovim ili sličnim riječima: „Velečasni, ne mogu više ovako; ništa me više ne veseli i sve me u životu živcira; ne prepoznajem sebe, ukućani su mi stranci, a ponajmanje vidim Boga u svemu tome.” Nakon takvog uvoda prvo postavim sljedeće pitanje: „Kada ste se posljednji put odmorili?” Najčešći je odgovor na to: „Ufff! Ja bih se rado odmorila, ali ne mogu jer ima toliko posla koji se mora obaviti.”

Odmor naš svagdanji

Tu se vidi da imamo potpuno pogrešnu percepciju odmora i općenito vremena koje nam Bog daruje. Odmor nije nagrada za dobro obavljen posao, nekakvo vrijeme za uživanje i veselje. Bog je stvorio odmor kao nužan dio života. Odmarajući se, ne skupljamo samo energiju da bismo sutradan mogli bolje raditi nego odmor služi i tome da u nekom mirnom okruženju možemo razbistriti glavu, zastati i sagledati svoj život, svoje odnose s ljudima i odnos s Bogom. Odmor budi naše kreativne snage, koje nam donose radost i polako ocrtavaju smisao našega života. Bez odmora naš odnos s Bogom sigurno propada, kao i sve drugo u životu. Nije slučajno da je u najstrožim redovničkim zajednicama u povijesti Crkve odmor bio obavezna točka dnevnog rasporeda.

Bez odmora naš odnos s Bogom sigurno propada, kao i sve drugo u životu.

Odmor nije luksuz, nego obaveza, isto kao i spavanje, hranjenje i rad. Žrtvovati odmor znači ozbiljno naštetiti svojemu životu, a time i svojemu poslanju. Trebamo li čekati da nakon dvadesetak godina kroničnog nedostatka odmora dobijemo karcinom kako bismo shvatili da svijet neće stati ako mi zastanemo na koji sat? Najtragičnije je to što žrtvujemo odmor i sebe radi stvari koje nitko nikada od nas nije tražio i koje nitko osim nas ne primjećuje kada ih uspijemo napraviti.

Samo sređen život vodi do Boga…

Svijet nije savršen, a nije savršen ni naš život, ali to ne znači da ne vrijedi. Isus nije rekao apostolima da bi bilo dobro odmoriti se, nego im je zapovjedio da se odmore. Bog nije došao na svijet samo zato da nam omogući vječni život i da nam dadne neke moralne upute nego i zato da sva područja našeg života dovede u red. Danas vidimo previše ljudi koji nemaju sređen život, čemu je često uzrok to što se ne znaju odmoriti jer misle da su toliko važni da drugi ne mogu bez njih. To je tek poseban oblik oholosti! Samo sređen život vodi do Boga, a sređen život uključuje kvalitetan i dobar odmor.

Zaključak

Nevjerojatno je koliko je nekima teško čuti zapovijed da se odmore. Kada iscrpljeni ljudi traže svećenika, obično žele neki savjet ili molitvu da dobiju snagu ići dalje i da nastave s istim načinom života. Čovjeku je najteže prihvatiti da je u krivu i da se treba promijeniti, naročito onda kada je uzrok njegovih problema baš ono što smatra svojim najvećim uspjehom – pogrešno izražena požrtvovnost.

Kvalitetan odmor nije sebičnost.

Prvo moramo sebe dovesti u red da bismo drugima mogli biti od pomoći, jer inače slijepac slijepca vodi (usp. Lk 6,39). Kvalitetan odmor nije sebičnost. Naprotiv, to je ulaganje u sebe kako bismo poslije mogli bolje služiti drugima. Nemojmo dopustiti đavlu da nas uvjeri u bilo što drugo.

Izvor: sagud.xyz