U Evanđelju koje nam je danas naviješteno osobito se ističe troje: Isus se molitvom slavljenja obraća Ocu jer je otajstva kraljevstva nebeskog objavio malenima, potom daje izjavu o sebi – da mu je Otac sve dao, i da su njih dvojica jedno, i na koncu poziva da dođemo k njemu i uzmemo njegov jaram.

„Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“

Isusova je molitva slavljenje i blagoslov Boga, pohvala i zahvaljivanje Ocu. Slavio je Oca u trenutku kad se činilo da njegova misija nije uspjela. Nakon jadikovanja nad gradovima Galileje koji su odbacili njegovu poruku Isus hvali malene, ponizne i jednostavne.

Jasno je da Isus ne zauzima stav protiv znanja, protiv mudrih i učenih, nego protiv onih kojima je ljubav prema mudrosti i zakonu skrila i zaklonila ljubav prema Bogu i ljudima. Oni koji su se navikli odnositi na situacije, događaje i ljude prema zakonu ne mogu razumjeti lice Boga koji je ljubav, Boga koji voli i brani svoje stvorenje. Onima kojima je poštivanje zapovijedi i propisa važnije od dobra čovjeka ostaje skrivena Božja ljubav.

Isus naglašava da je Bog tajnu svoje osobe i ljubavi otkrio malenima i jednostavnima, onima koji nemaju poteškoća u prihvaćanju Boga i njegove ljubavi. Kriterij je za spoznaju Boga ljubav, a ne zakon i nauk. Maleni su oni kojima je moguće otkriti tajnu Boga i njegova kraljevstva jer su uklonili ono što ih sprečava vidjeti ga srcem i unutarnjim povjerenjem.

Ako želimo odgovoriti na pitanje tko je vjernik i kršćanin, reći ćemo da je to čovjek koji vjeruje u Boga i u Božju objavu u Isusu Kristu. Da, kršćanin je čovjek koji vjeruje u Krista i njegovu poruku i ozbiljno se trudi tako i živjeti. Možda nas taj odgovor i ne bi trebao do kraja zadovoljiti jer se vjera lako može shvatiti kao skup određenih moralnih pravila. Onome ‘biti kršćanin’ bitno pripada i nešto drugo, a to je Duh Kristov, Duh koji potpuno prožima dušu. O tome govori i današnje drugo čitanje iz Poslanice Rimljanima: „A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. Jer svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji“ (Rim 8, 9 i 14). Djecom Božjom ne čini nas samo apstraktno vjerovanje i ozbiljno nastojanje oko morala, nego Duh Isusov koji boravi u nama. Taj nas Duh potiče na ljubav koja naš život i molitvu srca usmjerava prema Bogu i ljudima. Božju ljubav prepoznajemo i otkrivamo samo ako uz nju prianjamo djetinjim povjerenjem, onako kako je to Isus činio. Zato će sveti Pavao reći da su samo oni koje vodi Duh Božji sinovi Božji.

„Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.“

Između Oca i Sina nema tajne, Otac i Sin međusobno dijele svoje znanje. Otac i Sin u najprisnijem su odnosu, oni se poznaju i ta prisnost čini bit njihova zajedništva. Kako bi drugi imali dijela u tom poznavanju Oca i Sina, ono im mora biti objavljeno, ali ne kao pravo koje čovjeku pripada, nego kao stvar božanskog izbora, kome Sin hoće objaviti. Poznavanje Boga ide preko Sina, preko onoga što on objavljuje i što kaže o sebi i o Ocu. Isus potvrđuje da samo Sin ljudima otkriva Oca. Sin je put kojeg je Otac odabrao kako bi se dao otkriti čovjeku. Isus sebe nedvosmisleno predstavlja kao ključ pristupa Ocu. Poznavanje Boga dar je samog Boga u Isusu Kristu. Ono što Sin želi otkriti jest ljubav Oca prema svakom čovjeku. Prema Očevu tajanstvenom planu to se znanje mora proširiti Sinom na njegove učenike i na sve one koji su spremni stupiti u zajedništvo s njim.

Današnje evanđelje sadrži otkrivenje ili, bolje rečeno, dva trenutka jednog otkrivenja. Evanđelje je dobra vijest, vijest koja nam pokazuje tko je Bog. Isus se naziva mostom između Oca i ljudi.

Sve mi je dao Otac moj  ̶  to je prva objava, koja ima vertikalnu dimenziju, obilježava i njegovu  molitvu Ocu i pokazuje razlog povjerenja Ocu. U sjedinjenju s Ocem Isus dijeli isti plan spasenja s Ocem. Poznaje Očevo srce puno ljubavi i preuzima njegovu misiju.

Moj je jaram sladak i breme moje lako  ̶  to je drugo otkrivenje, koje nam otvara horizontalnu dimenziju Isusova poslanja. Oni koji slijede Isusa ne mogu zanemariti da su povezani s njim u misiji Očeve objave ljubavi prema svakom čovjeku. Pomoću dirljive pohvale Ocu Isus nas tjera ući u najdublju tajnu njegova i Očeva srca i poslanja te razumjeti njihove namjere. 

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“

Isus poziva sve one koji su umorni i opterećeni, otežani teretima, da dođu k njemu, uz obećanje da će se kod njega odmoriti. To je vrlo nježan govor upućen učenicima, koji ga, unatoč očiglednom neuspjehu svog Učitelja, slijede na putu učeništva. To je poziv i onima koji bi ga s vremenom mogli slijediti potaknuti njegovim djelima i njegovim riječima.

U Isusovu pozivu ponavljaju se tri zapovjedna glagola: dođi, uzmi i uči. U tim glagolima sažimlju se koraci i stavovi koje svaki Isusov učenik mora imati.

Dođite k meni. Kršćanski život proizlazi iz ovog poziva. Kršćanin zna da njegova odluka približiti se Isusu neće razočarati. To je utjeha i za naš strah, to je punina za naš osjećaj praznine. Dođi, pozovi me, dođi i ostani sa mnom. Dođi i daj mi sve svoje strahove, sve svoje brige, sav umor, a ja ću ti pružiti mir i utjehu. Učitelj poziva da ga upoznamo osobno i u zajednici, da razgovaramo s njim povjeravajući mu svoje tuge, tjeskobe i strah od današnjeg i sutrašnjeg, trud vjere, nadu i ljubav.

Uzmi moj jaram i uči od mene koji sam srca blaga i ponizna i naći ćeš okrepu za svoj život. Kristov jaram nije zakon, već ljubav koju je ostavio svojim učenicima. Oni koji vole nikad ne daju težinu svojim gestama ljubavi i žrtvama koje dar uključuje. Kristov jaram identičan je njegovu prijateljstvu. To je jaram prijateljstva i samim tim slatki jaram, jaram koji zahtijeva i oblikuje.

Umor je dio ljudskog iskustva, ističe našu ograničenost i krhkost. Gospodin dobro zna težinu našeg jarma i zato ga je sam preuzeo na sebe. Stoga nas želi osloboditi težine koja bi ugrozila do te mjere da nas ubije ako ostane samo na našim ramenima. Iz tog razloga Gospodin nas poziva k sebi i potiče na osobni susret s njim, potiče nas na misli o poniznosti i krotkosti, na vrline koje je on na uzvišen način prakticirao i koje nam omogućuju da mu pouzdano vjerujemo i otkrijemo tajnu njegove i Očeve ljubavi.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.