Srce je čovjeku važno. Ono čini da njegov organizam bude prokrvljen. Srce šalje krv u pluća gdje ona bude obogaćena kisikom. Krv obogaćena kisikom se ponovno vraća u srce te potom iz srca ide u cijeli organizam. Kada srce zataji, mozak ostaje bez kisika i dolazi do velikih oštećenja. Kada srce prestane kucati, čovjek umire. Čovjek čije srce ne radi je mrtav čovjek. Više ne govori. Ne diše. Ne reagira. Ne čuje. Ne osjeća. Ne vidi. Mrtvac. Piše fra Josip Vlašić u svojem promišljanju za Radio mir Međugorje.

Srce je čovjeku važno i u duhovnom životu. Izaija je davno o tome govorio, a Isus je svoje suvremenike na to podsjetio: “Licemjeri, dobro prorokova o vama Izaija: Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.” (Mt 15,7-9). Bez srca, čovjekov odnos s Bogom je uzaludan. To je uzaludno štovanje, kako veli Isus. Bez srca zapravo i ne može biti odnosa s Bogom.

Bez srca, čovjekov odnos s Bogom je uzaludan. To je uzaludno štovanje, kako veli Isus.

Kršćanin ima svoje srce. Ono se nalazi u Isusu. To srce, Isus, želi kucati u životu svakog kršćanina. A gdje se nalazi Isus tj. gdje je kršćaninovo srce? Jednostavno je. Nalazi se u euharistiji. U svetoj misi. Njegova ljubav učinila ga je nama tako blizim. Trajno blizim. Prisutnim. Ta ljubav učinila ga je hranom nama gladnima. I ne pretvaramo mi njega u sebe, kako veli Augustin, nego on nas u pričesti pretvara u sebe. Bez te hrane, bez tog Isusa, kršćaninu ne može biti dobro. On je na putu da umre. Ako i ne umire, on trpi mnoga oštećenja koja ugrožavaju njegov duhovni život.

I kao što su posljedice prestanka rada čovjekovog srca za čovjekovo tijelo pogubne, tako je i s nestankom svete mise iz kršćaninovog života.

Što čini zatajenje rada srca čovjekovom tijelu, to čini i propuštanje svete mise čovjekovom duhu. I kao što su posljedice prestanka rada čovjekovog srca za čovjekovo tijelo pogubne, tako je i s nestankom svete mise iz kršćaninovog života. Kako će čovjek bez srca? Nikako! Kako će kršćanin bez mise? Nikako. Ne može mi netko govoriti da je u dobrom odnosu s Isusom ako ne ide na misu. Ne može. Ne može mi reći da je živ netko tko nema srca. To je laž. Bez srca ne možeš biti živ.

Ne može mi netko govoriti da je u dobrom odnosu s Isusom ako ne ide na misu. Ne može.

Kada kršćanin kaže da ide na misu samo onda kada osjeti potrebu, to je znak da je ta osoba u jednoj velikoj zabludi. Kako kršćanin može ne osjećati potrebu za misom? Kako kršćanin može reći: “Danas ne osjećam potrebu za Isusom.” I još nešto! Kada kršćanin kaže da ne ide na misu nego se u svojoj kući pomoli, onda on Isusa čini lažovom. Zar bi nam Isus ostavio euharistiju i rekao: “Uzmite i jedite od ovoga svi! Ovo činite meni na spomen!” da nam ona ne treba? Da, imati mišljenje da nam misa ne treba kako bismo bili u odnosu s Isusom znači praviti Isusa prevarantom. Takav odnos prema Isusovom daru je i odnos nezahvalnosti. Kako bi se netko od nas osjećao da se trudio pronaći najljepši i najskupocijeniji dar nekoj osobi i da ga ta osoba ne primi? Bili bismo povrijeđeni. Jako povrijeđeni. Isus nam je u euharistiji dao samoga sebe kao svoj najdragocjeniji dar i to čini u svakoj svetoj misi. Kako se osjeća kada mi ne želimo slaviti misu i kada ga ne želimo primiti u svetoj pričesti?

Kršćanin bez mise je kršćanin bez srca, a kršćanin bez srca je mrtav kršćanin.

Kršćanin bez mise je kršćanin bez srca, a kršćanin bez srca je mrtav kršćanin. Nedjeljna sveta misa je srce kršćaninovog života. Ne bilo kakva misa. Ne misa koju se sluša, koju se gleda, na koju se ide. Kršćaninovo srce je misa koja se slavi, u kojoj se Bogu klanja, gdje se njegova riječ sluša i njegovo presveto Tijelo u pričesti prima. Sve drugo može biti lijepa tradicija, ali može vrlo lako ostati odnos bez srca tj. “uzaludo štovanje”. O kako su jeftina i tužna kršćaninova objašnjenja i ispričavanja kojima pokušava opravdati najprije svoj ne odlazak na svetu misu, a onda i svoje ne pristupanja svetoj pričesti!

Ako otkriješ ljepotu svete mise, otkrit ćeš i kako je divan i silan Bog u tvome životu.

Kršćanine brate, shvati: nedjeljna misa tvoje je srce. Za nju se uvijek pripremi. Čezni za tim susretom sa svojim Gospodinom. Raduj mu se. Ako osjećaš da ne možeš na pričest, to je znak da imaš teški grijeh. Bez pričesti sudjelovanje na misi nikad nije potpuno. Zato ne odgađaj ispovijed, nego čim prije pođi na nju kako bi ponovno živio u milosti i sjedinio se sa svojim Srcem u svetoj pričesti. Ako otkriješ ljepotu svete mise, otkrit ćeš i kako je divan i silan Bog u tvome životu. Upravo to ti želim. I obećavam ti da ćeš tada otkriti jednu posve novu dimenziju vlastite sreće. To je predokus neba u koje te pričest postupo uvodi i za koje te priprema. A samo je to, na koncu, bitno – zar ne? Sve ostalo je važno, nešto više, a nešto manje. Bitno je doći u nebo i sačuvati svoje Srce. Čuvaj ga! Čuvaj Srce u svom srcu. Ako izgubiš Srce, džaba ti sve.