U današnjem svetom evanđelju, koje nam zapisa evanđelist Ivan, Isusu je upućeno vrlo zanimljivo pitanje: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“ Još je zanimljiviji i važniji Isusov vrlo jasan i nedvosmislen odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga koga je on poslao.“

Ovo pitanje i ovaj odgovor potiču nas da danas promišljamo o našoj vjeri, odnosno o našem vjerničkom povjerenju u Boga. A kod promišljanja o vjeri ne želimo se zadržati na nekakvoj pasivnoj, mlakoj i nezainteresiranoj vjeri, nego na vjeri koja nas ljude oduševljava i osposobljava za potpuno i vjerodostojno svjedočenje.

O čemu je riječ? Mnogima je poznata činjenica kako se u našoj Hrvatskoj gotovo 90 % Hrvata smatra katolicima. Ali isto tako poznata nam je i činjenica da to katoličanstvo baš i nije prepoznatljivo u svim porama našega života. Jer da svoju vjeru živimo na ispravan način, da naša vjera kroji svakodnevicu našega življenja, uvjeren sam da bi i naša stvarnost bila drukčija, da bi naša vjera u svijetu bila prepoznatljivija. 

A zašto je tako? Puno se puta postavlja pitanje: Kako je moguće da naša vjera, koja nas dovodi do samoga Boga, ipak bude tako često slaba, blijeda i nemoćna; zašto slabi i zašto se gubi? A odgovor možda možemo pronaći u istini kako mnogima vjera slabi jer im je poznavanje vjere slabo ili nikakvo. 

Vjerujem da vi koji ste, hvala Bogu, prisutni u Crkvi i koji životom svjedočite svoja uvjerenja, uviđate da ti koji se smatraju vjernicima, a daleko su od Crkve, kao da i dalje nemaju želje svoju vjeru upoznavati. A mi ostali se često zadovoljimo onime što smo o vjeri davno naučili, bez potrebnoga osjećaja da svoju vjeru produbljujemo i nadograđujemo novim znanjima i iskustvima. Zašto je to važno? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što ne možemo voljeti i slijediti nekoga koga ne poznajemo. Toliko je sadržaja ponuđeno našim vjernicima, ali neki se i dalje drže nezainteresirano i postrani. I onda se ne trebamo čuditi što nam zbog našeg vjerskog neznanja i nezainteresiranosti našu vjeru poljuljaju kojekakvi sadržaji koji nam se na različite načine danas serviraju.

Pasivnost, nezainteresiranost i neznanje opasni su za našu vjeru. Jer ako smo takvi, onda se nismo kadri suprotstaviti svim onim opasnostima s kojima se suočavamo i koje mogu ozbiljno oslabiti našu vjeru i naše pouzdanje u odnosu prema Bogu. 

Jedan je pisac lijepo zapisao: „Kršćanin ne prihvaća svoju vjeru zato što je ugodna, nego zato što je istinita!“ 

Mnogi vjeruju da Bog postoji, ali to uvijek ne uključuje vjeru da je Bog u stanju ispuniti život, dati mu smisao, pa i onda kad sve govori u prilog besmisla. 

Čitajući Novi zavjet, imamo priliku upoznati Isusov život. Brzo možemo uočiti da su ga u određenim razdobljima njegova javnog djelovanja slijedile silne mase ljudi, evanđelja govore i po nekoliko tisuća, a onda je došlo do određenog zasićenja. Mase su se osule, ostao je samo uski krug prijatelja, da bi na kraju sve bilo svedeno na dvanaestoricu, a dvanaestorica na jednog učenika i Gospodinovu majku pod križem.

Isus je uvijek realno sagledavao situaciju, razlikovao je silne simpatizere, ljude koji su došli čuti i vidjeti nešto novo – oni su gotovo uvijek bili nepostojani, pustolovni, nikada ničim zadovoljni, odlazili su s jednog mjesta na drugo da bi napunili svoje „baterije“, utažili glad i žeđ za senzacijama (ima toga i danas u raznim vjerskim okupljanjima i grupama i skupinama), a s druge strane postoji mali broj onih u kojima Isus prepoznaje svoje svjedoke, ljude od povjerenja, radnike na velikom polju propovijedanja evanđelja. 

Ako to malo aktualiziramo, možemo reći i ovako: danas Katolička Crkva ima više od milijarde vjernika, kršćana ima više od dvije milijarde. Sami prosudite koliko je među njima simpatizera, a koliko istinskih vjernika – onih koji Isusa poznaju, koji ga ljube, koji mu služe i koji ga svjedoče. 

I ova župa ima puno vjernika. Koliko je simpatizera, a koliko osviještenih vjernika? Vjernike prepoznajemo po njihovim djelima, jer vjernik je onaj koji ne može skriti ono što u sebi osjeća, on to mora pokazati, mora živjeti onako kako mu Gospodin nalaže. 

Krist od nas vjernika očekuje da budemo njegovi svjedoci u današnjem svijetu i da mu budemo vjerni.

Krist od nas vjernika očekuje da budemo njegovi svjedoci u današnjem svijetu i da mu budemo vjerni. To nije jednostavan i lak zadatak. Ako želimo u potpunosti biti Gospodinovi, to znači da nas vrlo često umjesto pohvale i zahvale čeka prijezir, šaputanje kolega iza leđa, klevetanje i ogovaranje, jer ćemo izražavati ono što drugima nedostaje. Često ćemo osjećati da smo poslani kao ovce među vukove, kao pošteni ljudi među majstore laži, kao živi svjedoci vjere među one kojima je stalo samo do izvanjske forme i puke senzacije. No, ni tada se ne treba obeshrabriti.  Ako smo vjerni, Bog će uvijek biti na našoj strani. Zato je važno da u svojoj vjeri budemo nepokolebljivi, postojani i ustrajni.

I nikada nemojmo smetnuti s uma da je današnjem svijetu, našoj Crkvi, Crkvi katoličkoj, potrebno pravih i vjerodostojnih vjernika. Simpatizera ima i previše, no na njih ni Isus nije računao, jer su nepouzdani. 

Mi smo ušli u potpuno drugo i drukčije vrijeme od onoga koje bi bilo povoljno, lako i jednostavno za nas vjernike. Ušli smo u vrijeme gdje je sve relativno i gdje se sve relativizira, gdje se itekako traži dosljednost i čvrsti temelji. Zato nemojmo biti samo naizvan kršćani, nego čitavim životom, u svakoj prilici i situaciji posvjedočimo da smo Božji ljudi, da smo zauzeti vjernici. Znamo i svjesni smo da to nije uvijek ni jednostavno ni lako – ali je itekako moguće.

Neka nas današnje sudjelovanje u ovoj euharistiji i naše vjerničko zajedništvo učvrsti u želji i odluci da nećemo biti mlaki i nezainteresirani vjernici, nego vjernici koji će se svakodnevno Bogom nadahnjivati, vjernici koji će imati želje svoga Boga sve više upoznavati kako bi ga mogli potpunije ljubiti i svjedočiti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Tomislava Ćurića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.