U današnjem nejasnom moralnom krajoliku, prilično je nepopularno čak i govoriti o grijehu ili osuđivati ​​ga. Još je politički nekorektno govoriti o tome da Bog poduzima stroge mjere protiv grijeha i onih koji ga promiču, piše Catholic Exchange.

No, upravo o tome govori priča o Noi i potopu, na što nas podsjećaju čitanja Svetih pisama za prvu korizmenu nedjelju. Veliki potop svjedočanstvo je Božje mržnje prema grijehu i odlučnosti da ga izbriše s lica zemlje. On naravno nudi način da se pobjegne iz voda uništenja. On daje upute Noi da izgradi arku u kojoj će biti sigurno osam ljudi i po par životinja. S njima on daje zemlji i ljudskom rodu novi početak. Kao znak Božjeg saveza prijateljstva s novokreiranim svijetom, on postavlja dugu na nebu.

Prvi potop odnio je zlo s površine zemlje, ali ne i iz srca putnika arke.

Kršćani su od početka u ovoj priči vidjeli nagovještaj većeg Božjeg djela koje će doći kasnije. Prvi potop odnio je zlo s površine zemlje, ali ne i iz srca putnika arke. Crveno more koje se zatvaralo prema faraonu i njegovoj vojsci imalo je otprilike isto ograničenje – nije očistilo dušu Izraela.

Stoga je bio potreban još veći čin spasenja, radikalniji, koji je prodro do samog “korijena” zla. Sam Bog ulazi u naš svijet u liku čovjeka i upušta se prsa u prsa borbu s ocem laži. Najprije je sam Isus uronjen u vodu, znak uništenja grijeha, iako on sam nema grijeha. Zatim odlazi u pustinju kako bi udario začetnika grijeha.

Krštenje znači pokopati staroga čovjeka s Kristom i izići iz utrobe Crkve kao novo stvorenje, sudjelujući u Kristovu uskrsnuću.

Hrvački meč dobiva Sin. Ovo, međutim, nije odlučujuća bitka. Luka (4,13) kaže: Sotona je ostavio Isusa da čeka drugu priliku. Ta je prilika došla kasnije, uz posredovanje Jude, Kajfe i Pilata. Pomoću križa, znaka ovog Novog saveza, Isus je odlučno pobijedio grijeh i njegovog začetnika, puštajući sa svoje probodene strane potok koji je bio snažniji od drevnih voda koje su prolazili Noa i Mojsije. Vjerom i uranjanjem u ove moćne vode krštenja, grijeh se konačno može očistiti ne samo s kože nego i iz srca, usmrtivši ne ljude, nego staro čovječanstvo, odvojeno od Boga i zaraženo bolešću neposlušnosti. Prva Petrova poslanica (3,20) ukazuje na nešto što lako možemo propustiti – u arci je bilo 8 osoba. Isus je uskrsnuo od dana poslije subote, “osmog dana”. Bog je stvorio stari svijet za šest dana, sedmoga se odmorio, a osmog izvršio novo stvaranje. Zbog toga se u ranoj Crkvi krštenja obično nisu odvijala unutar glavnog crkvenog svetišta. Dapače, uz crkvu su podignute manje zgrade zvane krstionice. Značajno je da su uglavnom bili osmerokutni – osmerostrani. Zašto? Jer krštenje znači pokopati staroga čovjeka s Kristom i izići iz utrobe Crkve kao novo stvorenje, sudjelujući u Kristovu uskrsnuću.

Korizma je vrijeme blisko povezano s krštenjem. U ranoj Crkvi bilo je to vrijeme kada su se katekumeni molitvom i postom pripremali za svoj uskrsni put u krstionicu. S njima su vjernici molili i postili. To je također bilo vrijeme kada su se oni koji su grijehom uprljali bijelu odjeću svoga krštenja pripremali za pomirenje tijekom svetog trodnevlja.

Ako ćemo iskreno, svi mi u određenoj mjeri pripadamo toj drugoj kategoriji. Odlučimo dakle — molitvom, postom i darivanjem — posredovati za katekumene i kandidate, a u isto vrijeme iskapiti mlakost i kompromis iz vlastitog srca. Odugovlačenje i isprike moraju se usmrtiti. Sada je prihvatljivo vrijeme, sada je dan spasenja!