Iskušenja života neprestano su prisutna. Danas smo slušali o kušnjama koje je zloduh stavio pred Isusa. U te tri đavolske kušnje sažete su sve kušnje koje se gotovo svakodnevno stavljaju i pred nas. Sve tri propituju Isusov i naš identitet. Prije početka Isusova javnog djelovanja utvrđuju se osnovne postavke o njemu samome, o njegovu shvaćanju i doživljaju samoga sebe, o njegovu odnosu prema Bogu i svijetu u kojemu živi. Isusovi odgovori na kušnje temelje se na odlomcima Svetog pisma i izričajima vjere što ga ispovijeda povijesno iskustvo njegova naroda Izraela.

Korizmeni hod u trajanju od četrdeset dana podsjeća na vrijeme boravka Izraela u pustinji. Vrijeme je to izgradnje identiteta Izraela kao naroda Božjeg. Izrael je tijekom tog vremena postajao svjestan vezanosti svog života uz Božja obećanja. Uvjerenje da je Bog vjeran svojoj riječi vodi prema sretnom i blagoslovljenom životu u Obećanoj zemlji, a nepovjerenje Bogu i gubitak nade udomljenja u zemlji vodi u smrt, upravlja čitav narod prema propasti i nestanku. Međutim, rast svijesti o vlastitom identitetu Božjega naroda događao se u otežanim uvjetima života – u pustinji. Unatoč svim nedaćama, pustinja ipak nije mjesto u kojem se ne može preživjeti. Izraelski narod nije bio jedini koji je boravio u pustinji. Konačno i Izrael je tijekom svog boravka u pustinji preživljavao. Moguće je i u pustinji preživjeti. Moguće je i od kamenja i na kamenju stvoriti uvjete za život. Kruh, simbol hrane potrebne za održanje života, moguće je pronaći i u teškim uvjetima neplodnosti pustinje. Ipak ono što je Izrael održalo na životu u pustinji bilo je uvjerenje da će doći u zemlju, udomiti se i ukorijeniti u zemlji koju će mu Bog dati, da će biti svoji na svome. Potpuni i pravi život događa se ispunjenjem i ostvarenjem Božje riječi – ulaskom u zemlju – a ne preživljavanjem u pustinji. 

Kušnje kojima je bio napastovan Isus stavljaju se i pred nas. Potrebno je dobro promisliti o našem promatranju stvarnosti naše obećane zemlje – domovine u kojoj živimo.

Kušnje kojima je bio napastovan Isus stavljaju se i pred nas. Potrebno je dobro promisliti o našem promatranju stvarnosti naše obećane zemlje – domovine u kojoj živimo. Napasnici današnjeg vremena govore nam čak da smo sposoban, radišan, vrijedan narod koji može „od kamenja napraviti kruh“. Međutim, pakosni naum napasnika nije sloboda izlaska iz pustinje, nego ostanak u pustinji. Zarobljavanje radom, mučenje i briga oko svakodnevne borbe za kruhom ista je ona napast pred koju nas stavljaju današnji razaratelji mira i jedinstva obiteljskog života, nacionalnog jedinstva i stremljenja prema slobodi domovine. Dok se s jedne strane hvali i diči umješnost i snaga, snalažljivost i inventivnost, žilavost našeg naroda da preživi u nemogućim uvjetima, s druge strane, skriveni kurikul te djelatnosti ide prema zadržavanju stanja kakvo jest – da ostanemo u pustinji – a ne da uđemo u posjed svoje zemlje. Krštenje koje smo primili poziva nas na ulazak u miran i sretan, blagoslovljen i udomljen život na svojoj zemlji, u svojoj domovini.

Čitavo Pismo i povijest Crkve svjedoče o stalnom nastojanju i ulaganju života ljudi u poboljšanje svijeta i kvalitetnije življenje.

Druga kušnja je napast preuzetnog pouzdanja u Boga. Sama činjenica da smo kršćani, da smo kršteni, ne lišava nas odgovornosti za svijet u kojem živimo. Pouzdanje da je dovoljno što smo kršteni i što se izjašnjavamo da smo kršćani ne ispunjava našu dužnost nastojati da svijet u kojem živimo bude sve više Božji svijet i mjesto prebivanja njegova naroda. Umirivanja i uljuljkivanja u uvjerenje da će Bog jednog dana sve „srediti“, ostvariti svoja obećanja, neutemeljena su. Čitavo Pismo i povijest Crkve svjedoče o stalnom nastojanju i ulaganju života ljudi u poboljšanje svijeta i kvalitetnije življenje. Pa i po cijenu vlastitog života mnogi svjedoci nisu odustajali od vlastite borbe za slobodu svog naroda i blagoslovljen život upravo u onim povijesnim, političkim i ekonomskim okolnostima koje su u njihovo vrijeme postojale. Nisu samo skrštali ruke uzdajući se u pomoć odozgo, nego su činili ono što sami mogu na putu prema izgradnji vlastitog kršćanskog identiteta i vjerničkog identiteta svog naroda u svojoj zemlji. 

Treća napast, kojom smo kao i Isus kušani, jest zamjena vrijednosti vlastitog identiteta i prodaja vlastite slobode u svrhu postizanja lagodnosti života. Napasnik danas, kao i nekoć, taj svoj zahtjev oblikuje kroz pitanja zadovoljstva životom u vlastitoj zemlji. Izraelski narod također je bio  suočavan sa istim ponudama. Nezadovoljan urodom vlastite zemlje utjecao se drugim božanstvima. Smatrajući svoju zemlju nedovoljno razvijenom i zaostalom, uvozili su oblike upravljanja, napredne tehnike i robu tog doba od okolnih zemalja i kraljeva. Hranu što im je davala njihova zemlja i „pamet“ što su je posjedovali ljudi njihova naroda podcjenjivali su i odbacivali. Zločinačko shvaćanje što ga je napasnik posijao u srca da je sve što je naše loše, a sve uvozno bolje, put je prema urušavanju blagostanja i gubitku slobode. Tko se tuđim kruhom hrani, tko tuđu zemlju smatra boljom od svoje, tko svojoj zemlji ne vidi vrijednost, sklon je prodati je i predati bez borbe, otići iz nje i živjeti u ropstvu tuđine. 

Bogatstvo Božje riječi što je zapisano u Bibliji donosi svjedočanstvo ispravnih i neispravnih odgovora naroda Božjeg, sinova i kćeri Božjih, kroz različita vremena i u različitim povijesnim okolnostima. Ta pisano je da je napasnik uvijek postavljao ista pitanja, kao i danas. Pisano je da je i Bog uvijek davao iste odgovore, kao i danas. O tome kako ćemo odgovoriti mi danas ovisi naša sudbina i sudbina našeg naroda u našoj domovini. Korizma je dobro doba da o svojim osobnim odgovorima na ova pitanja sadašnjeg vremena dublje promislimo.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Đurice Pardona prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.