Nema ništa tako važno u nadnaravnom poretku kao dubok, intenzivan unutarnji život. To je tako, jer s vremena na vrijeme upadamo u pogrešku podređivanja unutarnjeg života prakticiranju kreposti, kao da je naš kontakt s Bogom samo sredstvo za usavršavanje, piše Catholic Exchange.

Nema sumnje da molitva i sva druga djela unutarnjeg života djelotvorno utječu na stjecanje vrlina. Iz našeg odnosa s Bogom crpimo snagu kojom možemo odbiti kušnje, samospoznaju kojom ćemo biti ponizni, slast ćudi kojom se ophodimo prema bližnjima, svjetlost i snagu kojom prakticiramo sve druge kreposti. Može se reći i više, jer se može biti siguran da vrline koje nemaju svoje korijene u unutarnjem životu nisu ni čvrste ni duboke.

Pravi duhovni život sastoji se u našim odnosima s Bogom.

Ali to ne znači da Bogu pristupamo samo da bismo stekli vrline. Naprotiv, djelatni život i sve kreposti koje moramo prakticirati u odnosu prema bližnjemu i prema sebi, više od nagrade za naš trud, sredstvo su za postizanje kontemplativnog života, savršenog unutarnjeg života. Drugim riječima, kontemplativni život nije sredstvo ili ljestve kojima se dolazi do aktivnog života. Naprotiv, radimo, borimo se, žrtvujemo se da bismo voljeli Boga, da bismo s Njim imali  odnose ljubavi. Pravi duhovni život sastoji se u našim odnosima s Bogom. Odnosi prema bližnjima, pa i prema nama samima nešto su sporedno; ili su ordinirani za postizanje unutarnjeg života, ili se iz njega prelijevaju.

Ali središnja točka duhovnog života je kontemplativni život. Zašto? Jer za to nas je Bog stvorio. On nas je stvorio za sebe, da bismo ga mogli upoznati, ljubiti i služiti mu. Stoga, ako se žrtvujemo da bismo postigli boljitak u svom životu i ponašanju, to je samo zato da bismo se udostojili zajedništva s Bogom. Stoga je naš unutarnji život vrhunac, ideal, cilj prema kojemu svi naši napori trebaju biti usmjereni.

Kontemplacija je predokus neba

Kontemplativni život je život neba. Tamo će nestati sva djela aktivnog života. Na nebu neće biti strasti s kojima se treba boriti, niti susjeda koji bi pomogli, niti bijede za podnošenje. Život blaženih je vječna kontemplacija: oni vide Boga, ljube ga i sjedinjeni su s Njim u neraskidivom zagrljaju. Ovo je pravi život.

I Bog je u svojoj dobroti želio da se i u ovom životu vježbamo u onome što će činiti naš vječni život. Već ovdje dolje možemo ga promatrati, iako u magli vjere. Već ovdje dolje možemo ga ljubiti, i to istom ljubavlju prema Nebu, iako ona u nama ne proizvodi iste učinke kao u blaženih. Ovo je pravi život; sve ostalo blijedi u prolaznosti. Zbog toga je naš Gospodin rekao Marti da je zabrinuta za mnoge stvari kada je samo jedno bilo potrebno, a s druge strane, da je Marija odabrala bolji dio i da joj to nikada neće biti oduzeto. Na taj način nas sam naš Gospodin uči da je kontemplativni život bolji od aktivnog i da nikada neće biti oduzet od duše koja ga je odabrala.

Karmelićanin / Foto: Dario Zürchauer

To je bolji dio jer je najuzvišeniji. Živjeti s Bogom, poznavati Ga i voljeti ga je najviša aktivnost koju stvorenje može ostvariti; ni serafimi ne mogu težiti nečem uzvišenijem. To je bolji dio jer je najizvrsniji. Što je izvrsnije nego imati zajedništvo s Bogom i biti prijatelj i prisan s Svevišnjim Bićem? I nitko nam to ne može oduzeti. Aktivan život je isključivo u vremenu; kontemplativni život je vječan. Umrtvljeni život velikih pokornika, apostolski život velikih apostola, svećenička služba, koliko god sveta i plodna bila, završavaju smrću. Samo jedno ne prestaje: kontemplativni život. Nastavlja se na nebu; vječan je!

Život umjetnika, na primjer, sastoji se od promišljanja i reprodukcije ljepote prema njegovoj pravoj umjetnosti. Može raditi i druge stvari, kao kad ide na godišnji odmor. Ali ovo je samo usputna diverzija. Jer kada se putovanje završi i neuobičajene okolnosti se promijene, on će se vratiti svojoj umjetnosti, koja mu je glavna briga. Sve ostalo je sporedno i prolazno.

Mi smo Kristov “miomiris”, a za njegovo širenje u svim smjerovima neophodno je da budemo duboko proniknuti s Njim i sjedinjeni s njim – to jest da imamo intenzivan unutarnji život.

Tako je i kod nas. Uzdignuti smo u nadnaravni red da promatramo Boga i da ga volimo. Bog nas je stvorio za Nebo. Naravno, dok putujemo po zemlji, moramo činiti mnoge druge stvari: boriti se sa svojim strastima, pomagati bližnjemu i tako dalje. Ali to nisu ispravna aktivnost našeg života; one su sporedne stvari koje prolaze. Naš Gospodin želi da naše glavno zanimanje na zemlji bude vježbanje u onome što će biti naše vječno zanimanje na nebu: promatrati ga i ljubiti ga. Nećemo to moći učiniti s puninom i savršenstvom s kojim blaženici to čine, ali u najmanju ruku, usred preokupacija ovoga života, trebali bismo dati bolji dio unutarnjem životu. Ovo je, dakle, jedini pravi život. Stoga, što god drugo činimo, koristi samo u onoj mjeri u kojoj je prožeto unutarnjim životom, mirisom kontemplacije.

Mi koji imamo vanjsku službu, kao što su svećenici i članovi katoličkih apostolata, ne možemo činiti dobro za duše ako nemamo intenzivan unutarnji život, kao što je Dom Chautard opširno pokazao u svom djelu Duša apostolata. “Mi smo Kristov miomiris”, kaže sveti Pavao, a za njegovo širenje u svim smjerovima neophodno je da budemo duboko proniknuti s Njim i sjedinjeni s njim – to jest da imamo intenzivan unutarnji život. Duše koje ne mogu vršiti nikakvu aktivnost izravno na svojim bližnjima, trebale bi, iz stanke svog umirovljenja, širiti Božje milosti na druge. Ali oni će to moći učiniti samo u onoj mjeri u kojoj posjeduju intenzivan unutarnji život.

Prava učinkovitost naših djela ovisi o našem unutarnjem životu, a prava vrijednost duše je vrijednost njezina unutarnjeg života; jer je vrijednost duše u izravnom razmjeru s intimnošću i intenzitetom njezinih odnosa s Bogom. Unutarnji život je glavni, najvažniji i najdjelotvorniji element duhovnog života. To je jedina neophodna stvar.