Mehaničar u servisu objasnio je frustriranom vlasniku vozila da kotači njegova automobila nisu ravni, piše američki sudski vikar mons. William J. King za Simply Catholic.

Mehaničar je pitao je li vozač nedavno vozio kroz rupu ili je možda udario u rubnik. Objasnio je da bi to moglo biti dovoljno da se kotači deformiraju. Sve što je vozač znao bilo je da je potrebno puno muke da bi se vozio ravno autocestom, a automobil se stalno povlačio iz središta. Bez stalne pažnje i stalnog podešavanja upravljača, automobil je sklon skretanju s ceste. “Jedna velika rupa može to učiniti”, obavijestio je mehaničar zbunjenog vozača, “a nakon toga je gotovo nemoguće ići ravno bez stalne korekcije.”

Unsplash

Teolozi su dugo pokušavali objasniti sklonost čovječanstva da skrene s kursa: jedan veliki grijeh (grijeh naših prvih roditelja u rajskome vrtu) i gotovo je nemoguće ići ravno bez stalnog ispravljanja. Imajući na umu da je novozavjetna riječ za grijeh hamartia, grčka riječ koja doslovno znači promašiti ili skrenuti s kursa, mogli bismo reći da je nakon istočnog grijeha gotovo nemoguće ostati na „pravom kursu“.

Teolozi tu tendenciju grijeha nazivaju “konkupiscencijom”. Riječ konkupiscencija definirana je kao snažna želja, tendencija ili privlačnost, koja obično proizlazi iz požude ili senzualnih želja. Moralno gledano, to je tendencija da se skrene s kursa.

Konkupiscencija se shvaća kao posljedica istočnog grijeha koji ostaje nakon krštenja. Vode krštenja čiste nas od samog istočnog grijeha, ali konkupiscencija ostaje kao dugotrajni učinak. Katekizam Katoličke crkve uči da „određene kršne posljedice grijeha ostaju u krštenika, poput patnje, bolesti, smrti … kao i sklonost grijehu koju Predaja naziva pomračenjem“ (br. 1264, naglasak u izvorniku).

Ono što vrijedi za automobil, u tom smislu vrijedi i za ljudsku dušu.

Da se poslužimo drugom analogijom, medicinska istraživanja upozoravaju da će teške opekline od sunca u ranoj dobi učiniti osobu osjetljivijom na opasan rak kože tijekom cijelog života. Ta rana opeklina može zacijeliti prilično brzo, ali njezini učinci traju do kraja života, povećavajući osjetljivost na rak. Moraju se poduzeti mjere opreza kako bi se koža zaštitila od štetnih učinaka sunčevog zračenja, budući da postoji veća osjetljivost na oštećenja kože nakon te velike opekline.

Iskonski grijeh

Izvorni grijeh – prenijet kroz generacije čovječanstva – donio je našim praroditeljima otuđenje od raja, a s njim i sve posljedice smrtnosti: bol, bolest, patnju, starenje, smrt i propadanje. Izvorni grijeh izazvao je raskid ili prekid u harmoniji između tijela i duše koja je bila dio Božjeg stvaranja čovjeka. U izvornoj nevinosti naših prvih roditelja postojao je savršeni sklad: sklad s Bogom, sklad s okolnim svijetom, sklad sa samim sobom. Odluka da se odvoji od Božje volje također je razbila izvorni sklad u stvaranju, a od tada postoji napetost.

Prvih 11 poglavlja Knjige Postanka otkrivaju rast napetosti i razdora: počevši od savršene harmonije vrta, preko prvog grijeha, zatim grijeha brata protiv brata, a završava babilonskom kulom – točka u ljudskoj povijesti gdje se dvije osobe nisu mogle razumjeti.

U izvornoj nevinosti naše ljudske prirode postojao je savršeni sklad između tijela i duše. Budući da je smrt u svijet ušla kao posljedica grijeha, odvajanje duše od tijela pri smrti posljedica je istočnog grijeha. Ispovijedamo svoje vjerovanje u uskrsnuće tijela, kada će se duša i tijelo vratiti u savršeni sklad koji je postojao prije istočnog grijeha. Konkupiscencija je simptom disharmonije između duše i tijela, budući da nas tijelo i njegovi apetiti ili želje žele povući na određeni način, a duša se želi držati viših Božjih stvari i milosti.

Na nebu će se vratiti sklad između tijela i duše, kao i sklad s Bogom i svijetom oko nas. Grijeha više neće biti.

Sakrament krštenja ispire istočni grijeh, ali ipak ostaju učinci istočnog grijeha. Jedan od njih je urođena sklonost da budemo ranjivi na iskušenja, skloni grijehu, predisponirani za želje koje ne čine čast Božjoj milosti.

Tridentski sabor (1545.-1563.) Poučavao je da konkupiscencija “dolazi od grijeha i potiče na grijeh”. Pa ipak, konkupiscencija nije sama po sebi grijeh. Konkupiscencija nas čini ranjivima na grijeh, ali osjetljivost na kušnju nije grijeh. Način na koji djelujemo kao odgovor na iskušenje određuje ispravnost ili pogrešnost – grijeh. Uz stalnu pažnju, ili točnije uz prihvaćanje Božjeg neprestanog izlijevanja milosti, ta sklonost skretanja s puta ne može utjecati na ljudsku osobu.

Vožnja automobilom/ Unsplash

Vozač koji pazi na put ispred sebe može se stalno prilagođavati zbog pomicanja u prednjem dijelu automobila, zadržavajući automobil da se kreće prema cilju koji vozač ima pred sobom. Doista, Tridentski sabor primijetio je da konkupiscencija „ne može naštetiti onima koji ne pristaju, ali mu se muški opiru milošću Isusa Krista“ (Katekizam, br. 1264). Prikladna je milost koja prethodi našim mislima i djelima i čeka nas kad nas napast dovede u situaciju da skrenemo s puta. Koristeći tu milost, Bog nam omogućuje da se odupremo sklonosti grijehu i da umjesto toga ostanemo na moralno ispravnom putu.

Kako reagiramo?

Priča se o svećeniku koji je upitao čovjeka u ispovjedaonici: “Sine moj, zabavljaš li zle misli?” Pokajnik je brzo odgovorio: “O ne, oče, one zabavljaju mene!” Konkupiscencija čini naš um ranjivijim na misli koje nas tjeraju na grijeh i na grješne postupke, ali ni konkupiscencija ni te misli nisu same po sebi grešne. Moral je određen onim što činimo kao odgovor: moliti Božju milost da se odvrati od misli o grijehu zaslužno je, ali ne pružati otpor i popuštati nemoralnim ili neurednim djelima sama je definicija grijeha. Konkupiscencija kvari volju do te mjere da smo u iskušenju zaključiti da će nas nešto manje od Boga u konačnici zadovoljiti.

Sveti Toma Akvinski jasno je poučavao da je konkupiscencija posljedica istočnog grijeha. Kad su ljudska bića donijela odluku da se ne vezuju za volju Božju, sklad unutar ljudske prirode također je postao neovisan.

Želje i apetiti više nisu bili u skladu s intelektom ili razumom, a njih dvoje – želja i razum – borili su se jedno protiv drugog. Sveti Pavao je to razumio i opisao u svom Poslanici Rimljanima: “Nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. ” (7, 23). Zbog toga je sveti Pavao mogao napisati: “Ne činim dobro koje želim, nego činim zlo koje ne želim” (Rim 7,19). Čak je i Isus primijetio pomutnju na djelu kada je rekao: “Duh je voljan, ali tijelo je slabo” (Mt 26,41; vidi također Mk 14,38).

Foto: Unsplash

Proroci Starog zavjeta razumjeli su ovu unutarnju napetost. Jeremija je postavio prodorno pitanje: „Ljudsko je srce mučnije od svega, izvan lijeka; tko to može razumjeti? ” (Jer 17,9). Jeremiah je razumio ljudsku prirodu i često je govorio o tvrdoglavosti njihovih zlih srca (vidi 3,17 i mnogi drugi odlomci), “zlim mislima” (4,14, ) i “tvrdoglavom i buntovničkom srcu čovječanstva” (5,23, ).

Davidovi psalmi nude žalost za počinjenim grijesima, kao i pronicljiv uvid u živu podvojenost između slabosti i milosti, tjelesnih prohtjeva i čežnje za svetošću. „Grijeh upravlja srcem zloga čovjeka; oči su mu zatvorene pred strahom Božjim ”(Ps 36,2). U žalosnom vapaju za Božjim milosrđem, psalmist priznaje dvostruke želje u sebi i priznaje: „Smrtno sam patio od mladosti“ (Ps 88,16).

Ostati na kursu

Napetost između dobra i zla poznata je od najranijeg promišljanja života proživljenog u odnosu s Bogom. Od Knjige Postanka do danas. Bilo da se u psalmima prikazuje kao borba na život ili smrt, ili kao komični razgovor s anđelom na jednom ramu i đavlom na drugom, urođeno je shvaćeno da svi mi svakodnevno doživljavamo pomutnju.

Jeste li primijetili da je napast da jedete meso najjača u petak u korizmi?

To je pomutnja na djelu, tijelo u ratu protiv duše, svako vuče u drugom smjeru. Zabavljamo li mi zle misli ili oni nas, to je također na djelu: želja tijela nije u skladu sa željama duše. Iako u ovom životu ne možemo pobijediti slavoljublje, možemo otvoriti svoj život Božjoj milosti koja daje snagu da se odupremo slabostima naše pale prirode.

Unatoč tome što su naši praroditelji odlučili „skinuti jaram Božje volje“, kako ga je opisao sveti Toma Akvinski, danas možemo izabrati da preuzmemo na sebe jaram koji je lagan i teret koji je lagan (vidi Mt 11, 30).

Liturgija/Unsplash

Suvremene autoceste pomažu vozačima da ostanu na putu s naslikanim crtama i trakom tutnjave kad izađu iz trake. U moralnom životu, pogodna milost i naša slobodna volja činiti ono što je ispravno za nas obavljaju istu funkciju, a ako skrenemo s kursa, tutnjava savjesti nježno će nas natjerati natrag.