U svakom euharistijskom slavlju razmatramo o Božjem govoru nama ljudima, o njegovoj riječi istine koju nam je progovarao prvo po prorocima, a onda – kao vrhunac Objave – po svome Sinu Isusu Kristu. Tako i treba!

No, današnja Božja riječ, kako iz Knjige Sirahove, tako i iz Evanđelja, potiče nas na drukčije promišljanje: Kakav je naš govor upućen drugim ljudima? Je li barem sličan onome što Bog progovara nama? Mudri Sirah upozorava nas u prvom čitanju na važnost našeg govora. Riječi nisu nimalo nevažne! Doduše, često se zna reći da se ne živi od riječi, nego od djela. Ipak, ne smijemo omalovažiti značaj riječi, kako onih koje upućujemo Bogu, tako ni onih koje upućujemo jedni drugima.

Danas postoji jedna strašna inflacija riječi, riječi gube na svojoj težini. Toliko ih se puno izgovara da se više na njih i ne obaziremo, barem ne ozbiljnije. Riječi se tako lako poriču, olako izgovaraju, prebrzo zaboravljaju. Nekoć je čovjekova riječ bila svetinja! Malo se pisalo, nisu bili potrebni ugovori niti potpisi, čovjek je stajao iza svojih riječi. Riječ je bila pitanje dostojanstva i časti.

Danas, nažalost, u mnogim situacijama više nije tako. Zato se valja ponovno vratiti važnosti izgovorene riječi. Bogu je njegova riječ jako važna, traži od nas da ju ozbiljno shvatimo i iskreno prihvatimo jer je izgovorena sa ozbiljnošću, ali i ljubavlju. Koliko je Bogu njegova riječ važna vidimo i po tome što njegova Sina nazivamo Riječju koja je tijelom postala. Iza svake svoje izgovorene riječi Bog stoji svim svojim srcem. Iza svoga Sina Bog stoji svim svojim srcem.

„Ovo je moj Sin, moja milina, slušajte ga!“ zaorio je glas onoga dana na obali Jordana kad se Krist krstio. Riječ – Logos –konačna je Božja poruka čovjeku. „Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi neće!“ rekao je Isus. Bog svoju riječ ne povlači! Kao što se za oči kaže da su prozor duše, tako su i naše riječi izraz naše nutrine.

Po plodovima se stablo poznaje, reče Isus pa u svjetlu te njegove riječi shvaćamo i mudrog Siraha koji kaže: „Nedostatci čovjekovi izbijaju u govoru njegovu.“ Nismo ni svjesni koliko se o nama može iščitati iz našeg govora! Tu pokazujemo svoj karakter, svoju narav, svoje srce, svoju duhovnost. Riječi su doista plodovi na stablu naše osobnosti! Mi ćemo rado opravdavati svoje loše izrečene riječi, branit ćemo se da nismo tako mislili i da nas je trenutak ponio. No, i nesvjesno, naše riječi otkrivaju našu nutrinu.

Teško je srce dugo ušutkavati, progovori ono kad-tad! Razne riječi izlaze iz naših usta i našeg srca: riječi mile i uhu ugodne, riječi iskrene i duboke, riječi prijateljske i ljubavne, ali i riječi smišljene, umjetne, neiskrene, namjerno uljepšane, pa i riječi zle, uvredljive, ponižavajuće. I one puno govore o nama! I one su plodovi na stablu naše osobnosti.

Naše će se riječi poput oštrog koplja zabosti u srce bližnjega, onog koga ne volimo, ali i onog koga volimo

Sirah nam savjetuje: „Nikoga ne hvali prije no što progovori.“ Stablo se po plodovima poznaje, a čovjek po govoru jer „iz obilja srca usta mu govore“. Ono što je u srcu kad-tad iziđe na vidjelo.

Možemo mi pokušati riječi uljepšavati, ušminkavati, ali srce jednom progovori. Izdale nas riječi! Zato je važno od srca početi, od nutrine svoje. Ako je srce zatrovano negativnim osjećajima, ako ono obiluje netrpeljivošću, mržnjom, ohološću, umišljenošću, i riječi će nam biti takve. Koliko samo kletvi, proklinjanja i psovki izlazi iz usta onih koji se nazivaju kršćanima! Iz obilja srca usta im govore, jer da im je u srcu obilje Božje ljubavi, nikada im usta takve riječi ne bi izgovorila!

Današnja nas Božja riječ ozbiljno pita: Kakvo je obilje moga srca, čime je ispunjeno? Je li s Bogom usklađeno, po njegovu srcu učinjeno? Ne molimo bez razloga u jednoj lijepoj pobožnosti: „Učini srca naša po srcu svome!“ Isus nam posebno stavlja na srce riječi koje osuđuju drugoga, koje omalovažavaju, vrijeđaju. „Brate, de da ti izvadim trun iz oka.“

Kako samo lako vidimo pogreške drugoga, kako lako, pa i rado, istaknemo tuđe nedostatke i mane, a kako nerado uviđamo svoje. „Brvno“ u svojem oku ne opažamo, ne smeta nam, navikli smo se na njega. Naše nam mane ne izgledaju tako strašne, lako ih opravdamo, često umanjujemo. Naše će se riječi poput oštrog koplja zabosti u srce bližnjega, onog koga ne volimo, ali i onog koga volimo.

U pozadini svega je naša oholost koja nas čini slijepima za vlastite pogreške pa i ozbiljne mane. Valja nam danas shvatiti: ono što naše riječi izriču, prije toga se nalazilo u našem srcu! Srce treba čistiti, iz njega zlo izbacivati, po Božjem ga srcu oblikovati. Tako naše riječi neće biti osuđujuće, neće vrijeđati, nećemo radi njih žaliti. A radi toliko izrečenih riječi žalimo!

Žalimo jer su otkrile da nam srce nije u redu! Dobrota i zloća nekog stabla ne vide se po tome što stablo o sebi misli ili što drugi o njemu misle, nego po njegovim plodovima. Riječi su plodovi našeg srca! Zato nam valja danas iskreno stati pred sebe, odvagati riječi koje izlaze iz naših usta, pokajati se za sve loše riječi, očistiti srce iskrenim kajanjem kako bi „obilje našeg srca“ ponovno bili ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, strpljivost. Iz takva srca izlaze riječi koje raduju i Boga i čovjeka.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.