Kateheza je održana na audijenciji 6. lipnja 2007. godine, a prenosi vatican.va.

Draga braćo i sestre,

Ciprijan “je bio prvi biskup koji je u Africi zadobio vijenac mučeništva.” Usto, njegova je slava – o čemu svjedoči đakon Poncije, koji je napisao njegov prvi Život – povezana s njegovim književnim djelom i pastoralnim radom kroz trinaest godina od njegova obraćenja do mučeništva. Rođen u Kartagi u bogatoj poganskoj obitelji, nakon rasipne mladosti, Ciprijan se s 35 godina obraća na kršćanstvo. On sam pripovijeda o svome duhovnome putu: “Dok sam još bio kao u nekoj tamnoj noći – piše on nekoliko mjeseci nakon svoga krštenja – činilo mi se krajnje teškim i mučnim učiniti ono na što me pozivalo Božje milosrđe…

Bio sam vezan premnogim greškama svoga prethodnog života i nisam vjerovao da bih se od njih mogao osloboditi. Toliko sam slijedio poroke i pogodovao svojim zlim nagnućima… No potom, uz pomoć preporoditeljske vode, oprana je bijeda moga prethodnoga života; nenadmašivo svjetlo raširilo se mojim srcem; drugo rođenje pretvorilo me u sasvim novo biće. Na čudesan način počela je tada nestajati svaka sumnja… Jasno sam shvatio da je ono što je dotad živjelo u meni bilo zemaljsko, u ropstvu porocima i tijelu, a božansko i nebesko bilo je ono što je Duh Sveti u meni već bio porodio.”

Dok sam još bio kao u nekoj tamnoj noći – piše on nekoliko mjeseci nakon svoga krštenja – činilo mi se krajnje teškim i mučnim učiniti ono na što me pozivalo Božje milosrđe…

Odmah nakon obraćenja, Ciprijan – ne bez zavisti i otpora – izabran je u svećeničku službu i u biskupsko dostojanstvo. Kroz kratko razdoblje svoga biskupstva suočavao se s prvim progonima određenima nekim carskim ediktom, prvo onim Decijevim (250.), a onda i Valerijanovim (257.-258.). Nakon Decijeva progona naš se biskup morao snažno založiti u obnovi discipline unutar kršćanske zajednice. Mnogi su se vjernici, zapravo, bili odrekli vjere ili nisu održali ispravan stav pred kušnjama. Bili su to takozvani lapsi – to jest “posrnuli” – koji su se živo željeli vratiti u zajednicu. Rasprava o njihovu ponovnu primanju dovela je do podjele kartaških kršćana na lapsiste i rigoriste. Tim teškoćama valja pridodati i tešku kugu koja je potresla Afriku te podigla mučna teološka pitanja kako unutar zajednice, tako i u odnosu prema poganima.

Odmah nakon obraćenja, Ciprijan – ne bez zavisti i otpora – izabran je u svećeničku službu i u biskupsko dostojanstvo.

Konačno, treba napomenuti i sukob između Ciprijana i rimskog biskupa Stjepana o valjanosti krštenja što su ga poganima podjeljivali krivovjerni kršćani. U tim teškim uvjetima Ciprijan je pokazao izvrsne sposobnosti upravljanja: bio je strog, ali ne nefleksibilan prema lapsima, priznajući im mogućnost oprosta nakon primjerene pokore; pred Rimom je čvrsto branio zdrave predaje afričke Crkve; bio je čovječan i obuhvaćen najistinskijim evanđeoskim duhom dok je poticao kršćane na bratsku pomoć poganima u vrijeme kuge; znao je održati pravu mjeru dok je opominjao vjernike – često prestrašene da će izgubiti život ili zemaljska dobra – da za njih pravi život i prava dobra nisu od ovoga svijeta; bio je neumoljiv u borbi protiv pokvarenih običaja i grijeha koji su razarali moralni život, posebice protiv škrtosti. “Tako je provodio svoje dane – pripovijeda đakon Poncije – kad je po prokonzulovu nalogu nenadano u njegov dom stigao vođa redarstva”. Toga dana sveti je biskup uhićen te je nakon kratka ispitivanja odvažno izdržao mučeništvo usred svoga naroda.

Ciprijan je sastavio brojne rasprave i pisma, uvijek vezane uz svoju pastoralnu službu. Pisao je ponajprije u cilju izgradnje zajednice i dobra ponašanja vjernika. Doista, Crkva je tema koja mu je daleko draža od svega ostaloga. Pritom razlikuje vidljivu Crkvu, onu hijerarhijsku, i nevidljivu Crkvu, onu mističnu, ali i snažno potvrđuje da je Crkva samo jedna, utemeljena na Petru. Neumorno ponavlja da “tko se udalji od Petrove stolice, na kojoj je utemeljena Crkva, zavarava se misli li da ostaje u Crkvi.” Ciprijan dobro zna da “izvan Crkve nema spasenja” , te da “ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za majku.”

Ciprijan je sastavio brojne rasprave i pisma, uvijek vezane uz svoju pastoralnu službu. Pisao je ponajprije u cilju izgradnje zajednice i dobra ponašanja vjernika.

Značajka koja je neodvojiva od Crkve njezino je jedinstvo, simbolizirano Kristovom haljinom bez šavova – jedinstvo koje svoj temelj nalazi u Petru, a svoje savršeno ostvarenje u Euharistiji. “Postoji samo jedan Bog, samo jedan Krist – opominje Ciprijan – samo jedna je njegova Crkva, samo jedna vjera, samo jedan kršćanski narod, okupljen u čvrstom jedinstvu cementom sloge. A ne može se razdvojiti ono što je po svojoj naravi jedno.” Ne smije se zanemariti, na kraju, ni Ciprijanov nauk o molitvi. On prije svega otkriva da je molitva, poput vjere, kršćaninu darovana s Očenašom. Darovana je u množini, “da tko moli ne bi molio samo za sebe. Naša molitva javna je i zajednička, pa kad molim, ne molimo samo za jednoga, nego za čitav narod, jer s čitavim smo narodom jedno”.

Tako osobna i liturgijska molitva ostaju čvrsto međusobno povezane. Njihovo jedinstvo proizlazi iz činjenice da obje odgovaraju na istu Riječ Božju. Kršćanin ne kaže “Oče moj”, već “Oče naš”, pa i u tajnosti zatvorene sobe, jer zna da je na svakom mjestu i u svakoj prilici on član istoga Tijela. “Molim stoga, ljubljena braćo – piše kartaški biskup – kako nas je Bog, Učitelj, naučio. Riječ je o povjerljivoj i intimnoj molitvi kad molimo Boga onim što je njegovo, kad prema njegovim ušima uzdižemo molitvu Kristovu. Neka Otac prepozna riječi svoga Sina dok izgovaramo molitvu: onaj koji prebiva u nutrini duše, neka bude prisutan i u glasu… Kad se moli, potom, valja govoriti i moliti na taj način da se, stegom, održi mir i suzdržanost. Mislimo na to da smo pod pogledom Božjim.

Mislimo na to da smo pod pogledom Božjim.

Valja se svidjeti božanskim očima bilo stavom tijela, bilo tonom glasa… A kad se sastajemo s braćom i slavimo božanske žrtve s Božjim svećenikom, moramo se spomenuti strahopoštovanja i stege, ne smijemo razbacivati uokolo svoje molitve nesložnim glasovima, niti nasrtati bučnom rječitošću molitve, koja zapravo treba biti prinesena Bogu u smjernosti, jer Bog sluša, ne glas, nego srce ”. U konačnici, Ciprijan se smješta na izvorište one plodne teološko-duhovne predaje koja u “srcu” vidi povlašteno mjesto molitve.

Prema Bibliji i Ocima srce je čovjekova nutrina, mjesto gdje prebiva Bog. U njemu se ostvaruje onaj susret u kojem Bog govori čovjeku, a čovjek sluša Boga; čovjek govori Bogu, a Bog sluša čovjeka. A sve to po jedinoj božanskoj Riječi. Upravo u tom smislu, Smaragd, opat Svetog Mihaela u Mosi u prvim godinama devetog stoljeća, odražavajući Ciprijanovu misao, kaže da je molitva “djelo srca, ne usana, jer Bog gleda, ne na riječi, nego na srce molitelja”. Predragi, usvojimo takvo “srce u stavu slušanja”, o kojemu nam govore Biblija (usp. 1 Kr 3,9) i Oci. To nam je tako potrebno! Samo tako moći ćemo u punini iskusiti da je Bog naš Otac i da je Crkva, sveta Zaručnica Kristova, doista naša Majka.