U utrci s vremenom – upravo proporcionalno žurbi da ga dostigne – Augustin shvaća da nema vlast nad vremenom niti nad svojim životom i da mu u granicama živućega vremena ostaje tek žudjeti stići što bliže ili barem biti, uvijek biti “za petama” Onoga koji je nas ljubio Prvi (1 Iv 4, 10).
Fenomen unutrašnjega vremena prvi je otkrio sv. Augustin. U ljudskoj duši, koja je sjedište pamćenja, postoji samo sada i u tom sada sabire se sve prošlo, sve sadašnje i sve buduće.
Ta spoznaja, međutim, nije Augustina oslobodila tereta vremena i on prepoznaje da kasni: “Jer, kasno sam te uzljubio Ljepoto”, ispovijeda se Bogu, očajan zbog svoje rastresenosti, “jer Ti si bio u meni, a ja izvan sebe” (Ispovijesti X, 27).
Što je bliži sebi i izvoru ljubavi, to je snažnije iskustvo da kasni, uvijek iznova kasni i da nikakvo ubrzanje tu ne može pomoći.
Dotaknuo si me i ja gorim za mirom tvojim!
U utrci s vremenom – upravo proporcionalno žurbi da ga dostigne – Augustin shvaća da nema vlast nad vremenom niti nad svojim životom i da mu u granicama živućega vremena ostaje tek žudjeti stići što bliže ili barem biti, uvijek biti “za petama” Onoga koji je nas ljubio Prvi (1 Iv 4, 10).
“Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću. Prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotaknuo si me, i ja gorim za mirom tvojim.” (Ispovijesti, X, 27)