Kako doživjeti advent u potpunosti piše za Catholicexchange fr. Nnamdi Moneme, rimokatolički svećenik i misionar na Filipinima.

Popularna filipinska izreka: „Propuštaš pola svoga života!” korištena je kako bi isprovocirala osobu koja nije iskusila na dubok i potpun način, nešto naizgled jako važno. Time se odaje dojam da čovjekov život nije potpun dok nije stvarno i potpuno iskusio tu navodno životno ispunjujuću stvar. Neke stvari nikad neće biti cjelovite dok se ne iskuse.

Slično se može prenijeti i na liturgijska razdoblja Crkve. Advent, kao i svako drugo liturgijsko razdoblje, nije stvoren samo da bi ga se slavilo i obilježavalo već da bi ga se iskusilo svakodnevno. Nije dovoljno prisjećati se kako su proroci od davnina naviještali dolazak Spasitelja, čeznuli za njim i kako nam je Spasitelj došao suradnjom (i povjerenjem) Blažene Djevice Marije i Duha Svetoga.  Advent nas treba dirnuti i duboko utjecati na življenje svakodnevice čineći nas „ljudima adventa”. Dok god osobno iskustvo bude izostajalo, naš advent neće biti potpun, stoga možemo reći da „propuštamo pola naših života.”

Tri iskustva adventa kontinuirano i simultano živimo u našim životima.

1. Iskustvo tame adventa.

Advent sadrži tamu zbog nas koji smo grešni, koji živimo u palome svijetu, a pozvani smo da vjerujući putujemo Bogu, stazama mnogih poteškoća i opasnosti. Imamo iskustvo stvarnosti grijeha u nama samima i svijetu. Imamo i iskustvo boli i bolesti, uzajamno se ranjavamo i osjećamo se ranjenima od drugih. Tu je i svijest o našoj smrtnosti i spoznaja da ne znamo kada će doći trenutak našeg umiranja. Skloni smo samozavaravanju, često sumnjamo jesmo li na pravome putu, i imamo li uopće snage za hod prema Božjemu kraljevstvu.

Osjećamo kao da gubimo kontrolu u trenutku kad se počnemo suočavati sa svojim slabostima, ograničenjima i slomljenostima. Unatoč čvrstoj odluci ipak se svakodnevno borimo s vjernošću i postojanošću, i u odnosu s Bogom i s bližnjima.  Ništa nas u ovom zemaljskom životu ne može u potpunosti zadovoljiti. Osjećamo težnju za nebeskim jednako kao i težnju za zemaljskim stvarima.
Čak i Crkva, koja je sakrament spasenja i jedinstva, opterećena je i izranjavana brojnim skandalima.

Trebamo prigrliti tamu i suočiti se s njom kao dijelom stvarnosti od kojega ne možemo pobjeći. Ne možemo bježati od nje i pretvarati se kao da ne postoji, željeti da nestane. Advent nas poziva da ju prigrlimo ne dopuštajući da nas preplavi. Bez dubokog iskustva tame, nećemo moći shvatiti potrebu za Gospodinom i nećemo čeznuti za njegovim drugim dolaskom kao što bismo trebali.

2. Iskustvo adventskog iščekivanja

Dok se nosimo s tamom adventa i nastojimo ju prigrliti, radosno iščekujemo našeg Spasitelja. Uvjereni smo u njegov slavni povratak jer znamo da mu pripadamo po njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Kako bi Spasitelj mogao zaboraviti one koje je stvorio i za njih umro na križu?

Živimo život radosne nade jer znamo da tama našeg adventa neće trajati vječno. „Jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi!” (usp. Rim 13, 11-12) Iskustvo ove nade utemeljeno je na sigurnosti u Gospodinov povratak.

Svjedočimo tu radosnu nadu i pred drugima, novim i svetim načinom života koji u potpunosti napušta i odbacuje grešne načine života, „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo, ne u pijankama i pijančevanjima, ne u priležništvima i razvratnostima, ne u svađi i ljubomori.” (usp. Rim 13, 12-13) Advent iziskuje novi način života te poziva na svjedočanstvo radosti Gospodnje.

3. Budnost adventa

Više od iščekivanja Spasitelja, više od podnošenja tame, advent nas poziva da otvorimo oči za mnoge načine Kristove prisutnosti i načine na koje nas spašava. Emanuel, „Bog s nama”, ulazi u svaki naš trenutak s milošću spasenja.

Isus se, naglašavajući potrebu za našom budnošću, u Mt 24, 37-44 koristi primjerom ljudi koji su živjeli u doba Noe, podsjećajući nas na milost spasenja koja nam se svakodnevno pruža, pa i u najtamnijim trenutcima. Sjetimo se da je Noina arka bila izgrađena prije negoli su destruktivne poplave došle. Noini suvremenici nisu bili dovoljno budni kako bi primijetili milost spasenja koju Noina arka nosi, a bila je ispred njih. Prepuštanjem jelu, piću i bračnim odnosima, bili su toliko zaokupljeni da nisu uvidjeli dublje značenje arke.

Sada, u ovom trenutku, mi smo ti koji trebaju biti budni za spasenje koje nam Bog nudi i odgovoriti životom na primljene milosti. To je put zaodijevanja Kristom Gospodinom Isusom (usp. Rim 13, 14) Krist nam svakodnevno dolazi i zaodijeva nas svojim plaštem vjernosti Ocu, čini nas dostojnima življenja s Njim u slavi. Pohađa nas neprestano u molitvi i sakramentima, u bližnjima koje susrećemo, u svakodnevnim događajima i dužnostima…

Advent je vrijeme  odgovaranja na milosti kojima nas Bog obasipa. A milosti nas svakoga trenutka pripremaju za njegov drugi dolazak.

Draga braćo i sestre u Kristu, nemojmo samo slaviti i obilježavati ovaj advent, proživimo ga u preobražavajućem smislu. Kad bi ono što slavimo uistinu utjecalo na nas, zemaljski bi nam život bio advent bez prestanka. Kad bi se advent u našim životima utjelovio, odrekli bismo se lažnih i ispraznih obećanja ovoga svijeta, izdržali bismo tamu sadašnjosti, bili bismo Isusovi svjedoci, živjeli bismo u nadi i snažno čeznuli za konačnim sjedinjenjem s Bogom.

Euharistijskom milošću prigrlimo s ustrajnošću tamu adventa, radosno i s vjerom iščekujmo dolazak Spasitelja na kraju vremena, budimo budni kako bismo mu poželjeli dobrodošlicu kakav god bio način Njegova dolaska u naš život.

Tako ćemo advent učiniti cjelovitim i vodite brigu da, kako se kaže ovdje na Filipinima, ne propustite pola života.

Fr. Nnamdi Moneme OMV, rimokatolički je svećenik i misionar na Filipinima. Djeluje u Formacijskoj kući za odgoj novaka i teologa u Antipolu kao i u Duhovnom centru. Piše za www.toquenchhisthirst.wordpress.com