Kad razmišljam o molitvi, sve češće mi se vraća jedno jednostavno pitanje:

Što mi zapravo činimo kad molimo?

Jer, priznajem – ima dana kad i sam pristupam Bogu kao da je automat za rješenja. Dođem s onim što mi treba, složim molitvu kako „treba“, uložim vjeru, dobre namjere – i očekujem rezultat. Brzo. Jasno.

I da, ponekad to i funkcionira. Ali onda dođe dan kad odgovora nema. Kad vrata ostanu zatvorena. Kad se nebo čini daleko, a moje riječi kao da padaju natrag bez odjeka. I što tada?

Prisjećam onih trenutaka kad sam iz svega srca, sa žarkom vjerom molio na pojedine nakane.

A ono što mi je ostalo bio je osjećaj tišine. Kao da me netko tiho sluša, ali bez komentara, bez potvrde. Samo tišina.

A ta tišina zna biti teža od odgovora „ne“. Jer kako vjerovati u odnos kad nemaš osjećaj da te netko sluša? Molitva nije aparat za ispunjavanje želja.

Nadalje, molitva nije uvjetovani ugovor: „Ako budem dobar, Bog će mi dati.“

Molitva je povratak u odnos koji već postoji.

To je kao kad se vratiš kući – ne zato da nešto uzmeš iz hladnjaka, nego zato što znaš da tamo pripadaš.

Isus nas nije učio kako da „izvučemo“ ono što želimo od Boga. Učio nas je kako biti sinovi i kćeri. Kako se, i u tišini, i u tjeskobi, i u nesigurnosti – ne prestati oslanjati na Oca.

Zagledajmo se u Isusa koji u najtežem trenutku svog života, u Getsemanskom vrtu, ne dobiva olakšanje.

Ne dolazi anđeo s rješenjem. Dolazi znoj, krv, samoća. A, ipak, Njegova molitva ne prestaje: „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež… ali neka bude tvoja volja.“

To nije molitva poraza. To je molitva povjerenja koje je dublje od očekivanja.

Ali zašto neke molitve ostaju bez odgovora?

Iskreno – ne znam. Ne vjerujem da je to zato što nismo dovoljno molili ili jer nismo imali dovoljno vjere. Ni zato što smo tražili „krive stvari“. Takvi odgovori mogu često biti veća rana nego utjeha.

Zato mi je blizak pogled koji kaže: Bog ne obećava da će uvijek promijeniti okolnosti – ali obećava da će promijeniti nas. Neće uvijek maknuti križ – ali neće ni otići od onoga koji ga nosi. U konačnici, Isus nam je obećao križ – ali i nakon križa uskrsnuće.

To je ono što me tješi.

Kad molim, ne dolazim da nešto dobijem, nego da se podsjetim tko sam – i tko je On.

Da nisam sam. Da netko diše sa mnom. Da moj dah nije izgubljen u svemiru, nego ga se čuje – čak i kad odgovora nema.

Možemo zajedno s učenicima reći: Gospodine, nauči nas moliti. Možda je molitva upravo to: ne riječi, ne forma, ne učinak – nego prisutnost.

Biti dijete koje ne zna što treba reći, ali se svejedno vraća Ocu.

Biti čovjek koji ne razumije zašto se sve događa kako se događa, ali i dalje vjeruje da nije zaboravljen.

To je molitva koja ne traži uspjeh, nego susret. Ne traži stvari, nego Boga.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Žigmana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na nadbiskupijskoj stranici.