Sveta Faustina nije samo „kušala“ Božje milosrđe. Zahvaćena beskrajnim otajstvom Boga koji ljubi čovjeka, želi se i sama promijeniti u Božje milosrđe. Želja rađa molitvom, a u molitvi traži ono što joj je najpotrebnije – traži dar da njezine oči gledaju milosrdno, donosi portal Božje milosrđe.

Zašto oči?

Nije bez razloga to što sv. Faustina najprije moli za milosrdne oči. Oči su „vrata“ koja vode u svijet, prvi „most“ prema drugom čovjeku, svjetlo koje dopušta vidjeti čak i ono što „dušu dira“. Oči nam daju mnoge informacije o drugima, a koje mogu utjecati na stav i ponašanje čovjeka i prema čovjeku. Nadalje, oči mogu biti preplavljene suzama zbog doživljene bijede ili boli. Ali te iste oči se mogu okrenuti od bližnjega, zatvoriti se i ne vidjeti stvarnost, štoviše biti poluzatvorene/poluslijepe – kada se čovjek boji cjelovite istine.

Ne gledati sumnjičavo

Sumnja najčešće započinje od očiju, i to je svima jasno. Gledam siromaha. Rađa se u meni sumnja da me možda želi prevariti. Kroz prozor vidim supruga kako nasmijana lica razgovara s nekom glumicom s drugog kata. Rađa se sumnja da nešto među njima postoji – neka „kemija“. Vidim šibice u torbi svoga djeteta. Rađa se sumnja da puši. Vidim mladu redovnicu kako sjedi sa zgodnim muškarcem na klupi u parku. Rađa se sumnja da nešto „mute“…

Imati milosrdne oči, znači gledati bez sumnjičenja, ne tražiti zlo tamo gdje ga ne može ni biti.

Oko ima nevjerojatnu sposobnost ne samo gledanja, već i reakcije. Nije dobro kada takvu zdravu i normalnu reakciju oka nazovemo sumnjom. Jer sumnja zapravo ubija pouzdanje i povjerenje. Zatvara put mirnom i logičnom načinu razmišljanja i prosuđivanja. Čovjek koji ima sumnjičave oči, vidi samo ono što želi vidjeti, a ne što je istina.

Imati milosrdne oči, znači gledati bez sumnjičenja, ne tražiti zlo tamo gdje ga ne može ni biti; ne gubiti pouzdanje u drugoga čovjeka samo zato što smo „nešto“ vidjeli i ne dopustiti uvući se u misli koje zaboravljaju da može biti nevino ono što se čini dvoznačno. Možemo se itekako prevariti kada ne pazimo na svoje oči.

Ne suditi

A čim netko gleda sumnjičavo, taj će i suditi. Sa sumnjom u paru najčešće ide osuda. A suditi ne znači ništa drugo doli upirati prstom u/pokazivati krivca. Prosuđivati samo na temelju vanjskog izgleda većinom je loša stvar. Loša zbog toga jer predstavlja drugog čovjeka kao zločinca/krivca prije nego se sazna prava istina. Loša, jer svaka osuda drugoga protivna je Evanđelju. Isus govori: Ne sudite, i nećete biti suđeni. (Mt 7, 1)

Čovjek je milosrdan u prihvaćanju drugoga čovjeka kada drugome kaže: „U tebi vidim bljesak slave Božje.“

Milosrdne oči su oči koje ne sude po vanjštini. To su oči koje znaju da je istina o svakom čovjeku vrlo složena i da je često istina upravo ono što oči ne vide. Milosrdne oči su oči koje vide dublje; znaju proniknuti srca uz pomoć evanđeoskog svijetla. Takve oči znaju vidjeti čovjeka tamo gdje ga drugi ne mogu vidjeti. Milosrdne oči posjeduju pogled nalik Božjem pogledu, odnosno gledaju drugoga onako kako ga sam Bog vidi.

Zapažati/vidjeti ljepotu

Ne radi se o tome da ne primjećujemo zlo onda kada ga i drugi vide. Radi se o tome da trebamo vidjeti ono dobro. Sveta Faustina moli da zna „gledati lijepo/vidjeti dobro“. Kada razmišljamo o ovome da „gledamo/vidimo dobro“, znači da se moramo i potruditi oko toga. Možda je potreban napor, i to kroz dulje vrijeme, da ugledamo ljepotu u nečemu što izvana može izgledati prljavo i bezvrijedno. Zapravo, možemo se pri promatranju drugoga voditi time da prvo tražimo dobro kod njega, jer je moguće da grijeh prikrije ono što je kod svakog stvorenja dobro/lijepo.

Sveta Faustina moli da zna „gledati lijepo/vidjeti dobro“.

U svakom slučaju, milosrdne oči trebale bi biti okrenute prema dobru. Snagom milosti koja teče iz Spasiteljevih Očiju naše oči trebaju proniknuti ispod „naslaga zla“ i nemara, prodrijeti kroz „more“ naših grijeha i preskočiti bedeme ravnodušnosti da bismo u konačnici ugledali ono što je u svakom čovjeku lijepo – Božju sliku i sličnost svome Stvoritelju.

Temeljena stvar kod „gledati lijepo/dobro“ je: jednostavan i nekolebljiv stav da se u svakom čovjeku, makar on bio i zao i najveći zločinac, nalazi i može naći i nešto lijepo. Kada nedostaje takav pristup, onda će, ne samo stranac, već i naši najbliži biti za nas loši ljudi i gledat ćemo ih kao svoje „neprijatelje“ – nama potpuno strane osobe.

Stav o „ljepoti u svakom čovjeku“ dolazi iz kontemplacije Isusa Krista. Što se više približimo milosrdnom Isusu, tim više ćemo u drugom čovjeku vidjeti da on u sebi nosi blago djeteta Božjega i ljepotu Božjega stvorenja.

Priskočiti u pomoć

Sveta Faustina molitvu za milosrdne oči završava prošnjom da zna priskočiti u pomoću dušama bližnjih. Gledajući sve ovo, molba nam se može učiniti smiješnom. Jer ako naše oči trebaju gledati i vidjeti samo ono lijepo, mogu možda i ne primijetiti potrebe drugoga – našeg bližnjega. Nismo zapazili bijedu dotične osobe. Želimo li uistinu pomoći drugima kad kod njih kao prvo moramo vidjeti barem tračak dobra? Čovjek je milosrdan u prihvaćanju drugoga čovjeka kada drugome kaže: „U tebi vidim bljesak slave Božje.“ Zar ovo nije lijepo? Itekako!

Pomagati drugim dušama, znači vidjeti u njima ljepotu. Ništa tako jako ne muči našu i dušu našeg bližnjega kao kad osjećamo da nismo voljeni i kada imamo osjećaj da nam sude bez temelja, čisto „eto tako“!

Na svijetu ima dva puta više očiju negoli ljudi, ali stalno nedostaje očiju koje gledaju milosrdno. A stvar je jako bitna. Jer ako nismo do kraja milosrdni, znači da naše oči ne gledaju milosrdno. Milosrdne oči traže ljepotu, i našavši je, žure se pomoći da bude još ljepša. Najprije treba naučiti ispravno gledati drugog čovjeka, a zatim požuriti se pomoći mu.

Oko je tijelu svjetiljka. Ako ti je dakle oko bistro, sve će tijelo tvoje biti svijetlo. Ako ti je pak oko nevaljalo, sve će tijelo tvoje biti tamno. Ako je dakle svjetlost koja je u tebi – tamna, kolika će istom tama biti? (Mt 6, 22-23)

„Ti sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: djelo milosrđa – svake vrste; drugo; milosrdna riječ – ono što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima; treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom. Svoju molitvu protežem tamo kamo ne mogu dospjeti tijelom. O, moj Isuse, promijeni me u Sebe, jer Ti sve možeš! (Dn 163)

vlč. Wojciech Węgrzyniak

Oredzie miłosierdzia (lipanj – rujan 2008.), str. 16-17
S poljskog preveo p. Andrzej Wośko, dehonijanac,
koordinator Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa
lektura: Marija Vuković

Molitva sv. Faustine (Dn 163) (2)

Toliko često kao što dišu moje grudi, toliko često kao što bije moje srce, toliko često kao što pulsira krv mojim venama, toliko tisuća puta želim slaviti Tvoje milosrđe, o, Presveto Trojstvo. (…) Pomozi mi, o Gospodine, da moje oči gledaju milosrdno: da nikada ne sumnjičim i ne sudim po vanjštini, nego da spoznajem što je lijepo u dušama mojih bližnjih i pomažem im. dušu. (Dn 163)