Čovječanstvo nikada ne bi trebalo prestati diviti se činjenici da je Bog odlučio biti blizak ljudima – i to na način koji nitko nikada ne bi očekivao. Da se piše scenarij za neki televizijski projekt, sigurno bi se pojavila ideja o čovjeku koji želi postati nešto više nego što jest. No, bi li itko napisao priču u kojoj Bog želi postati ono što je stvorio?
Bog, kao najbolji scenarist, dopustio je neočekivan i neponovljiv događaj u povijesti ljudskog roda – svoje utjelovljenje. Ipak, što više napredujemo u znanstvenim otkrićima, to se manje odlučujemo za traženje Boga. Zadovoljavamo se prolaznim dostignućima koja nam olakšavaju život, ali nas istovremeno ograničavaju u duhovnom promišljanju.
Kada zanemarimo svoju duhovnu dimenziju, počinjemo vjerovati da nam ona nije ni potrebna.
No, upravo tada gubimo sami sebe. A što znači izgubiti sebe? To znači postati rob onoga što nas okružuje – obrazovanja, posla, materijalnih stvari, trendova, pa čak i tuđih mišljenja.
Zato je potrebno zastati. Otrgnuti se iz ubrzane svakodnevice. Što duže živimo u iluziji da ćemo pronaći smisao isključivo u ovome svijetu, to će teže biti pronaći pravi put. Kada moderni čovjek napokon shvati da je zalutao, često traži pomoć na krivim mjestima. Umjesto da se obrati Bogu, okreće se New Age literaturi ili alternativnim duhovnim pravcima. Njegova je nakana možda iskrena, ali traži odgovore na pogrešnim mjestima, umjesto kod Onoga koji jedini zna što je u nama.
Sve manje suvremenih ljudi istinski je oduševljeno osobom Isusa Krista. Sve više ih svojevoljno napušta Crkvu, razočarani lošim iskustvima s pojedincima unutar nje. No, može li nas ljudska nesavršenost odvojiti od Boga? Crkva je, prije svega, božanska, ali i ljudska. Njezini su članovi nesavršeni, ali to ne smije biti razlog da zanemarimo njezinu pravu bit.
Sve više ih svojevoljno napušta Crkvu, razočarani lošim iskustvima s pojedincima unutar nje
Nažalost, kada se spomene svetost, mnogi se kršćani povlače, uvjereni da nisu sposobni za velike duhovne pothvate. Zašto? Jer ne traže osobnog Boga. Zadovoljili su se osnovnim spoznajama i vjeruju da je dovoljno samo redovito odlaziti na misu. No, kako nisko poimanje Božje žrtve! Krist se nije utjelovio samo zato da bismo sjedili u crkvenim klupama. Misa nije cilj, već polazište. To je trenutak u kojem crpimo snagu da ostanemo Božji usred svakodnevice.
Mnogi se pitaju zašto im misa postaje dosadna. Odgovor je jednostavan: ako ne poznaješ Krista, kako ćeš se na njemu skoncentrirati? Ako su ti misli negdje drugdje, ako slušaš riječi Evanđelja, ali ih ne primjenjuješ, ako si više usmjeren na ljude oko sebe nego na Isusa, naravno da će ti misa postati samo rutina.
Vrijeme je da počnemo drugačije razmišljati.
Isus, koji se rodio u Betlehemu, živio u Nazaretu, bio raspet na Golgoti i uskrsnuo, prisutan je i danas – na svakoj misi. On nije daleko, nije samo povijesna ličnost, već stvarno prisutan u Euharistiji. No, da bismo ga vidjeli, potrebne su nam oči vjere.
Današnje kršćanstvo prečesto upada u zamku mlakosti i modernizma. Zaboravljamo temeljne istine vjere, pa čak i samu Isusovu prisutnost. On je rekao: „Ovo je tijelo moje.“ Ako sam Krist ne ostavlja prostora sumnji, kako mi možemo tražiti razloge da u to ne vjerujemo? Ako kritiziramo Crkvu, zapravo kritiziramo Boga. Crkvu nisu izmislili ljudi, ona je Kristova. Umjesto da tražimo njezine pogreške, trebamo u njoj pronaći snagu za vlastiti duhovni rast.
Umjesto ogorčenja i kritike, usmjerimo pogled na Isusa Krista. U njemu možemo pronaći snagu da oprostimo, da izdržimo, da rastemo. Jer samo tako možemo uistinu shvatiti moć kršćanstva.
Izvor: Mreže riječi