Do koliko mjeseci je vjerska preporuka da se krsti beba?

Nema strogog pravila, nema nekog propisa. U prošla vremena krštavalo se vrlo često odmah, drugi, treći dan nakon rođenja. Jednostavno zato jer je bila i velika smrtnost male djece. Tako da je uvijek bila opasnost da se ne dogodi neka bolest, da ne bi dijete slučajno umrlo, međutim danas u pravilu nema toga straha. Dijete bi trebalo krstiti što je moguće prije. No, potrebno je biti razborit – ako je dijete slabije, ako je zima, ako su nekakvi drugi negativni vanjski utjecaji – krštenje se može odgoditi, ali ne predugo. Dakle, kad se oporave i dijete i majka od poroda – nakon nekih mjesec, dva ili tri. Mislim da nema razloga više nakon toga odgađati, nego treba u tom nekom razumskom roku pristupiti krštenju. Napomenuo bih tu još jedan detalj. Vrlo često se može čuti kako neki, pogotovo stariji ljudi, sugeriraju da se dok dijete nije kršteno na njemu ne smije raditi znak križa. To je potpuno pogrešna praksa! To što dijete još nije kršteno ne znači da ono još nije Božje stvorenje, Božje dijete. Prema tome, preporuka svima vama, prije svega roditeljima – čim to dijete dođe na svijet – odmah, svaki dan, blagoslivljajte ga. Stavite mu znak križa na čelo, dakle stavite ga odmah pod Božju zaštitu. Bilo bi lijepo dok je dijete još u majčinoj utrobi da se i otac i majka za to dijete pomole, simbolički da stave znak križa na utrobu u kojoj se dijete nalazi. Znak križa se uvijek i može i treba stavljati na svakoga. Dakle, moliti za svakoga, zazivati Božji blagoslov na svakoga, a na koga ćemo više zazivati nego na svoje dijete. Prema tome, potpuno je pogrešno shvaćanje da dijete dok nije kršteno ne smiješ prekrižiti, ne smiješ blagosloviti. Naravno da smiješ i trebaš to učiniti. A dijete krstiti – što prije, u nekom razumskom roku.

Jesu li dozvoljena vjenčanja u kapelicama? Zaručnicu i mene svećenik je odbio vjenčati u kapeli.

Ne radi se o dobroj volji dotičnoga svećenika, nego se radi o propisu koji je donio određeni ordinarij, biskup odnosno nadbiskup određene biskupije. Konkretno, u zagrebačkoj nadbiskupiji odredba je našeg ordinarija nadbiskupa Josipa Bozanića da su vjenčanja dopuštena isključivo u župnim crkvama. Po meni je to zaista mudra i dobra odluka jer se, primjerice, pod utjecajem filmova ljudi zaista požele vjenčati na različitim mjestima. Valjda što je egzotičnije mjesto to je privlačnije za vjenčanje. Ali ako netko želi sklopiti kršćansku ženidbu onda nema svetijeg mjesta nego što je to crkva, i to upravo župna crkva u kojoj se redovito okupljamo u kojoj redovito kao zajednica Božjeg naroda molimo. Po meni je zaista neprilično ako se netko želi kršćanski vjenčati, a poželi se vjenčati u balonu, pod morem, na vrhovima planina, ili kakva sve mjesta ljudi ne izmišljaju… To ima smisla ako se ljudi žele samo civilno vjenčati. Ali ako se želiš vjenčati crkveno, kršćanski, onda zaista i nema druge opcije nego se vjenčati u svojoj crkvi. Ta odredba je donesena upravo zato da se zaštiti dignitet kršćanskoga braka, odnosno crkvenoga vjenčanja. I mislim da će se nakon malo razmišljanja svaki pravi vjernik s time i složiti.

Dijete mi se ženi ali odabranica ne želi crkveni brak jer nije odgojena u vjeri. Kaže da ne želi lagati instituciju Crkvu. Ja sam kao roditelj tužna, ali i razumijem je. Predajem sve u Božje ruke. Što vi kažete?

Vjenčanje je uvijek stvar dvoje ljudi koji ulaze u brak. I koliko god bi naša slušateljica, koja je očito vjernica, željela da joj se sin vjenča u crkvi i da započne svoje bračno zajedništvo s Božjim blagoslovom, ako se radi o takvoj vezi – ako se radi o takvoj osobi koja nije vjernica, onda naravno treba poštivati i njezine osjećaje, njezina razmišljanja, njezina uvjerenja. To je stvar njih dvoje. Oni moraju kao i u svemu drugome, tako i kod te važne odluke, donijeti odluku zajednički. Uvijek je, naravno, pitanje tko će tu odstupiti, tko će možda zatajiti svoju vjeru, tko će zatajiti svoja uvjerenja, tko će prekršiti svoja uvjerenja. Ali mislim da je o tome trebalo razmišljati ranije. Kaže se često da je ljubav slijepa, i da ljubav ne bira, da ljubav zaboravi na određene kriterije, ali vjerujem da bi u izboru svog budućeg životnog partnera odnosno partnerice, muža ili žene, trebalo voditi računa i o vjeri. Ako smatramo vjeru doista nečim ozbiljnim, ako nam je vjera važna u životu, onda bi svakako trebalo razmišljati o tome. Ako se bira partnera za cijeli život, kao što bi to trebalo biti kršćansko poimanje braka, onda treba razmišljati o tome kako ću ja s tom osobom živjeti cijeli svoj život ako se mi ne možemo složiti u nekim elementarnim stvarima, a vjera bi trebala biti elementarna stvar za čovjeka vjernika. Zato bi na početku veze, dok se netko zaljubljuje, već trebalo razmišljati: jesmo li mi kompatibilni i u tome, možemo li ići zajedno, imamo li ista razmišljanja, da li jednako razmišljamo o bitnim stvarima u životu? Jer, ako se ne možemo složiti oko bitnih stvari, kakav će to zajednički život biti? Ako ja ne mogu ući u brak pred Božjim licem, ako ne mogu sklopiti vjenčanje u crkvi, kako ću kasnije svoju vjeru prakticirati, kako ću svoju djecu odgajati u vjeri? …Netko će možda reći nije to važno – bitno da se mi poštujemo, bitno da se volimo. Da, naravno da je to izuzetno bitno. Ali, ponavljam, ako mi je vjera bitna stvar onda ne smijem zanemariti svoju vjeru. Poruka našoj slušateljici: Naravno da niti sad može, niti smije utjecati na odluku svoga sina – jer to je njegov izbor. Ona kao majka može i dalje moliti – i za svoga sina i za svoju buduću snahu i za svoju unučad, koja će ako Bog da doći, jer moć vjere i moć molitve je silna. Kada će Bog, i na koji način, utjecati na nekoga, kada će Bog nekoga privesti sebi, kada će Bog učiniti da netko prepozna u njemu svoga prijatelja i prihvati ga kao svoga životnog suputnika – to prepustimo Bogu. Ja sam uvjeren da će naša slušateljica blagosloviti brak svoga sina, jer to je, ponavljam, njegov izbor. Ona kao majka, naravno, može imati svoje mišljenje i može patiti zbog toga što joj se sin neće vjenčati u crkvi, ali jasno da će ona prihvatiti njegovu izabranicu kao svoju snahu, a sve drugo može prepustiti Božjoj milosti…

Treba naglasiti i da ako netko nije kršten, to ne znači da se on ili ona ne može vjenčati u crkvi. Bitno da je jedna od strana krštena odnosno da je katolik. Ako je druga strana kršćanin neke druge pripadnosti, nije katolik – ali je kršten, ili ako se radi o ateistu, njih dvoje se mogu vjenčati u crkvi. To ne prisiljava stranu koja je nekatolik na to da mora prihvatiti kršćanstvo ili katoličanstvo. Ona ostaje u svom uvjerenju koje ima ali iz poštovanja prema svom budućem bračnom drugu spreman je na kompromis i spreman je obavit taj obred, koji njoj možda ništa ne znači ali očito znači drugoj strani.

Emisija “Halo, velečasni?” emitira se svakog petka u 8.05 sati na Hrvatskom katoličkom radiju, a svi slušatelji pitanja mogu poslati SMS porukom na broj 099 460 9988 ili na e-mail HKR-a vjerski@hkr.hr