Promatrajući lica ljudi koje je Isus susreo u posljednjim satima svoje zemaljskog života, kako nam to opisuje evanđelist Marko, nailazimo na mržnju i ravnodušnost, ali i samilost i nježnost.

Na početku izvještaja o muci izdiže se lice izdaje. To je Judino lice, lice učenika koji je za trideset srebrnjaka prodao Učitelja kojeg je godinama slijedio, prijatelja kojemu je dao izdajnički poljubac. Potom je tu Petrovo lice, lice hrabrosti i obećanja da će slijediti Isusa sve do njegove smrti, ali i lice koje je u strahu od prepoznavanja da je Isusov učenik u dvorištu velikog svećenika zatajilo svog Učitelja. A onda poput sve mučnijeg sna na scenu stupaju tvrda i mržnjom ispunjena lica svećeničkih glavara i članova Velikog vijeća s njihovim optužbama. 

Tim licima pridružuju se i lica ravnodušnosti, prosječnosti i kukavičluka, poput lica Pilata koji predaje Isusa da se razapne. Tu su lica podjarene svjetine koja traže da se pusti Baraba, a Isus razapne, lica vojnika koji tuku Isusa i izruguju mu se, raspetih razbojnika i prolaznika koja ga pogrđuju i vrijeđaju dok je visio na križu.

Ipak, u moru nasilja pojavljuju se i lica nade. To je prije svega iznenađeno lice Šimuna Cirenca, koji se vraćao s polja i koji je pomogao Isusu nositi križ. Javlja se i zadivljeno lice satnika koji kao poganin veli: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” (Lk 15,39). Nalaze se i sažaljiva lica žena koje izdaleka promatraju prizor Golgote te prate Isusa do groba, lice uglednog vijećnika Josipa iz Arimateje koji Isusu osigurava dostojan pokop. To su lica milosti u oceanu mržnje.

U trenutku muke i smrti na križu čini se da nedostaje samo jedno lice, najvažnije od svih, lice onoga kojemu je Isus posvetio cijelo svoje postojanje, onoga za kojeg psalmist kaže: „Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 26,8-9). Gdje je najvažnije lice, Očevo lice? Isus vapi na križu: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Lk 15,34). Upravo tada, kad je bio sam i kad mu je bila potrebna Očeva pomoć, Bog skriva svoje lice. Otac se učinio nazočnim na dan Isusova krštenja na Jordanu, objavio mu se na Taboru u Preobraženju, susreo ga je mnogo puta u trenutcima molitve, uvijek je osjećao njegovu prisutnost. Tada kao da se i Bog povukao. 

U molitvenim satima u Getsemanskom vrtu Isus je dvaput izrazio svoj strah Ocu od čaše koju će piti: „Oče, otkloni ovu čašu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!” (Lk 14,36). Uostalom, nije li i nas, svoje učenike, naučio moliti: „Oče, budi volja tvoja”? Sada je došao trenutak da Isus prigrli tu tajanstvenu volju koja ga je tjerala da se potpuno pouzda u Oca i u potpunosti dijeli ljudsku patnju. Nije sve razumio, ali je znao da se može predati njemu.

Očevo lice brzo će se pokazati u neočekivanoj eksploziji života – u uskrsnuću. Otac prihvaća Isusov krik na Golgoti, tužaljku napuštenosti, ali mu ne daje da izbjegne  muku i smrt na križu. U suprotnom, Isus bi bio bjegunac, a ne Otkupitelj; spasio bi svoju kožu, ali ne bi spasio svoju braću; začas bi izbjegao smrt, ali je ne bi iskusio i pobijedio. Sinova molitva ulazi u srce Oca koji je, naizgled, ne prihvaća ostavljajući ga da umre, ali je u stvarnosti uslišava na snažan, puni način, i daje mu zauvijek onaj život koji ne prestaje.

Isusovo uskrsnuće, tri dana nakon smrti na križu, otkriva nježno lice Oca koji se činio odsutnim na Golgoti, ali koji je u stvarnosti, pateći sa Sinom, pružio puninu dara života. Poput molitve Isusa, Sina Božjega, i naša molitva ulazi u Očevo srce kad je ta naša molitva, njegove djece, autentična, ponizna, začinjena djelima ljubavi i povjerenja u Očevu volju. To je molitva koja ne postavlja uvjete, nego molitva koja traži da se vrši Očeva volja znajući da On vidi puno bolje i dalje od nas. Kad se čini da je Bog odsutan, on zapravo priprema preobilan odgovor, odgovor života i uskrsnuća. Apostol Pavao podsjeća nas na to u Poslanici Filipljanima: „Krist Isus, trajni lik Božji, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom” (Usp. Fil 2,6-9).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Erka prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.