Budi dio naše mreže

Kad je tlo plodno, stvarateljska Riječ oslobađa svu sposobnost i mogućnost zrna

Na 15. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, crkveni sudac i profesor crkvenoga prava na KBF-u u Đakovu. "Kad je tlo plodno, stvarateljska Riječ oslobađa svu sposobnost i mogućnost zrna, i to na način koji čovjek ne može ni zamisliti", poručuje fra Maggi.

/ mp

Prispodoba o sijaču, koju nam donosi evanđelist Matej na početku 13. poglavlja, ohrabrenje je za sve one koji naviještaju Riječ. Ne radi se o pozivu na analiziranje samoga sebe, nego o ohrabrenju učenicima pri naviještanju evanđelja. Ako se u tome ne uspijeva na tri različita terena ili tla, četvrti će nadoknaditi sve dosadašnje gubitke. Zašto? Jer se Isus uzda u stvarateljsku moć Riječi. A rezultat ne ovisi o sjemenu ili Riječi, nego o tlu. Da bi se razumjela ova prispodoba, potrebno je nadovezati se na Izaijin navještaj: „…tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah“ (Iz 55,11). To je snaga Isusove poruke. Njegova riječ sadrži u sebi svu onu energiju, onu stvarateljsku snagu, koja, kad biva prihvaćena, oslobađa svu svoju energiju. Isusova riječ jednaka je onoj koju Bog reče: „Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.“

Ovom prispodobom Isus oslikava sve mogućnosti, ali i poteškoće prilikom prihvaćanja Riječi.  To nam objašnjava u drugom dijelu ovog ulomka. Isus govori u prispodobama, tako da onaj tko želi može razumjeti, a za ostale će to biti izazov koji treba sazreti.

Isus govori prispodobu o sijaču, i ujedno ju tumači. Stoga ćemo se zaustaviti samo na nekim elementima. „I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga.“ Dakle, nešto zrnja pada uz put, i odmah biva odneseno, bez ploda.

Isus ovako komentira: „Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije“ – da bi se razumjelo, potrebno je obraćenje. Kao u Izaijinu ulomku 6,9-10, gdje se on sukobljava s nerazumijevanjem naroda te zaključuje riječima: „Usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate da ih izliječim.“ Da bi se razumjela Božja riječ, potrebno je obraćenje, a u evanđeljima – obratiti se – znači staviti dobro čovjeka na prvo mjesto vlastita života. Reče Isus: „Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije“ – jer nema obraćenja – „dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano.“ Dok je Bog Ljubav koja se ljudima stavlja na služenje, dotle je Zli slika vlasti, moći, ambicijâ koje ljudima gospodare. Takvi su potpuno nepokorni i neprijateljski raspoloženi prema Božjoj riječi, koju vide kao prijetnju vlastitim interesima. Riječ je, dakle, o potpunom neuspjehu; nema ni govora o „klijanju“.

„Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se.“ Djelovanje je sunca na biljku ili zrno dobrodošlo, dobro u sebi, jer čini da zrno isklija, da raste. Ovdje se, pak, sasuši. Nije sunce tome krivo, nego sama biljka ili zrno, štoviše, sam teren – kamenito tlo – zbog kojega zrno nije moglo nastaviti klijati te se osušilo.

Dakle, zrno na prvom tlu nije proklijalo. Na drugom je proklijalo, ali se odmah osušilo. Isus to ovako komentira: „A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima“ – to jest oduševi se za nju, jer u njoj vidi odgovor na potrebu za puninom života, „ali nema u sebi korijena“. Riječ nije pustila korijena u osobi, ne postaje dio nje, nema preobrazbe. Kad Božja riječ biva prihvaćena, ona oslobađa sve sposobnosti pojedinca kojega preobražava. Ako se to ne dogodi, „kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo“, zar Isus progonjene nije proglasio blaženima? Očito je da navještaj poruke ljubavi ide protiv interesa svijeta koji živi na temelju vlasti, moći te je jasna reakcija progonâ i nevoljâ zbog te Riječi. Nastavlja Isus: „…odmah se pokoleba“. Doslovno – skandalizira se. Dakle, osobe oduševljene Isusom, koje misle da slijediti Isusa znači primati aplauze, priznanja, pohvale, propadaju, pokolebaju se i posustaju kad se dogodi suprotno. 

Evo novog tla: „Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga.“ Ovdje se radi o dobrom tlu, ali na kojem se nalazi i trnje. Zrno je izniklo, isto tako i trnje koje ga je ugušilo. Ovako Isus tumači: „Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda.“ 

Što to znači? Rješenje vremenitih briga vide u novcu i bogatstvu. Međutim, kad se dostigne novac i bogatstvo, rađaju se nove ambicije, nove želje, nove zaokupljenosti novcem, u kojem vide rješenje svih problema.

Jasno da osoba koja je uvijek zaokupljena ekonomskim stvarima, koja uvijek i isključivo misli na sebe, ne može misliti na druge. To je ono što guši Riječ. Tragedija je u tome što se radi o dobrom tlu, plodnom tlu, no osoba nije iskorijenila zlo zrno ambicije, bogatstva. Za Isusa, vrijednost se osobe nalazi u darežljivosti, a osoba koja je uvijek zaokupljena  sobom ne može biti darežljiva.

Na koncu, Isus kaže: „Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod.“ Na prvom tlu ne klija, na drugom se osuši, na trećem klija, ali se uguši; ovdje pak – na dobrom tlu – oslobađa sve svoje energije te „davaše plod jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk“.

U Isusovo se vrijeme dobrom žetvom smatralo kad od zrna pšenice nastane klas s deset ili trideset zrna, jer se inače dobivalo  sedam ili osam zrna. U posebno plodnim godinama bijaše i do trideset zrna. Ono što je ovdje izvanredno jest obilje koje Isus stavlja na samom kraju.

Isus kaže da dade stostruki plod, šezdesetostruk ili tridesetostruk. Ne počinje od trideset, nego od sto. Ono što je izvanredno stavlja na zadnje mjesto. A na prvo stavlja sto. Kad dođe do obraćenja i prihvaćanja Riječi bez ograničenja, ta ista Riječ oslobađa svu onu stvarateljsku energiju i preobražava ju blagoslov. Broj sto u Bibliji znači blagoslov.

Riječ ulazi u pojedinca, preobražava ga, on postaje jedno s Riječi, a njegovo postojanje postaje blagoslov za druge, za one koji mu dolaze ususret.

Kad je tlo plodno, stvarateljska Riječ oslobađa svu sposobnost i mogućnost zrna, i to na način koji čovjek ne može ni zamisliti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE. 

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja