Na blagdan Svijećnice iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Marija Brkića, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji nakon završenog poslijediplomskog studija iz dogmatske teologije u Rimu vrši službu župnog upravitelja Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Sarvašu. Vlč. Mario Brkić, između ostalog, se u propovijedi pita: "Jesmo li u isto vrijeme spremni staviti sebe u službu čitavoj Crkvi? Jesmo li spremni pokoriti se Božjem zakonu? Ako je sam Bog bio toliko ponizan, ne samo da postane čovjek, već i da kao čovjek izvršava sve propise zajednice kojoj je pripadao, koliko je nama samima teško poslušati smjernice našega nadbiskupa koje donosi vođen namjerom da što predanije kao mjesna Crkva vršimo volju Očevu?"
Stara pjesma našega kraja, koju i danas tako rado pjevamo u mnogim našim crkvama, počinje odlučnim riječima: „Život svoj prikazujemo Bogu.“ Čim ujedinimo naše glasove u ovoj pjesmi, u nama se javi jedan poseban ponos i ispunimo se radošću. Spontano napinjemo svoja grla ne bi li ovi stihovi što glasnije odjeknuli Božjim domom. Što drugo i što bolje od vlastitoga života možemo prikazati Bogu? Život je najveći dar koji imamo i prikazujući ga onome koji nam ga je i darovao spremna srca priznajemo: „Oče nebeski, mi smo tvoji sluge i sluškinje, i dajemo ti zauzvrat ono jedino i najbolje od sebe – svoje vlastite živote.“ Sigurno svi poznamo onaj osmijeh na licu djeteta koje je svojoj majci ili svome ocu priredilo ugodno iznenađenje za rođendan ili godišnjicu braka. Kad vidi radost svojih roditelja zbog onoga što je za njih učinilo, dijete je ispunjeno najvećim osjećajem vrijednosti. Takav postane i čovjek koji svome Stvoritelju prikazuje sav svoj život. Što drugo našega nebeskoga Oca može više radovati od nas samih?
Danas razmatramo isti takav događaj iz života Svete obitelji koji za nas nosi važnu poruku. Marija i Josip, po svemu sudeći, nisu baš nužno morali prikazati Isusov život Bogu: ta on jest Bog. Ipak, sada je na sebe uzeo naše čovještvo. I u tom činu prikazanja oni kao Isusovi roditelji ne žele preskočiti važan propis koji stoji u Božjem zakonu: da se svako muško prvorođenče prikaže Gospodinu. Iz ove geste iščitavamo dvije bitne okosnice života jednog istinskog vjernika: poniznost i poslušnost. Marija je mogla sebe smatrati privilegiranom, no već od samoga začeća ostala je ponizna. U susretu sa svojom rođakinjom Elizabetom izrekla je hvalu Gospodinu jer „pogleda na neznatnost službenice svoje“. Ni trenutka se nije uzvisila što ima roditi samoga Boga. I sada, kad ga gleda svojim blagim majčinskom pogledom, dok ga drži na svojim nježnim rukama, ona ga ne svojata, već spremno prikazuje Bogu. Josip, kao častan i uzorit zaručnik, podržava u toj nakani svoju životnu družicu diveći se zajedno s njom ovom božanskom djetetu. Svjesni su oboje: ovo dijete koje donosi spasenje svijeta Božji je dar. I što će drugo učiniti nego iskazati poslušnost Božjem zakonu. S koliko samo povjerenja i otvorenosti prema Božjem planu za čitavo čovječanstvo njih dvoje dolaze u Hram!
Na temelju ovoga događaja pokušajmo sada promišljati o sebi u odnosu na Boga i njegov Zakon koji nam tako brižno, poput majke, prenosi naša Crkva. Mislimo li iskreno dok pjevamo stihove o prikazanju svoga života Bogu? Jesmo li u isto vrijeme spremni staviti sebe u službu čitavoj Crkvi? Jesmo li spremni pokoriti se Božjem zakonu? Ako je sam Bog bio toliko ponizan, ne samo da postane čovjek, već i da kao čovjek izvršava sve propise zajednice kojoj je pripadao, koliko je nama samima teško poslušati smjernice našega nadbiskupa koje donosi vođen namjerom da što predanije kao mjesna Crkva vršimo volju Očevu? Koliko nam je teško čuti bratsku opomenu vlastitoga župnika, izrečenu u ljubavi, da se konačno ostavimo grijeha i prigrlimo novi život u milosti? Smatramo li da smo sami sebi dovoljni ili osjećamo da je doista važna pripadnost vlastitoj župnoj zajednici? Hajdemo se sada još jednom pitati: „Prikazujemo li svoj život doista Bogu onako kako su Isusov život prikazali njegovi sveti roditelji: bez prigovora, u poniznosti i poslušnosti Božjem Zakonu?“
Mi se nazivamo kršćanima, a to ime dolazi od Kristova imena. Svojim životom želimo nasljedovati Krista. Prihvaćamo ga kao jedini put k Ocu. Zbog toga je doista potrebno da češće razmatramo određeni vid njegova ovozemaljskoga života, tijekom kojeg nam je, uzevši naše ljudsko tijelo, pokazao što nam je činiti. Danas ga promatramo u ranoj životnoj dobi, kao novorođenče. Tek kad usvojimo ove osnovne korake kršćanstva – poniznost i poslušnost – moći ćemo prijeći na drugu fazu životnog razvoja, a to je djetinjstvo. Molimo Gospodina da izlije na nas obilje svoje milosti kako bismo mogli rasti i napredovati u mudrosti i dubokoj duhovnosti! Amen.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Marija Brkića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.