Istina o raspetom i uskrslom Kristu

Vječni Oče, po pregorkoj muci i uskrsnuću svoga Sina, zaziv iz molitve Čina posvete svijeta Božjemu milosrđu sasvim sigurno se naslanja na molitvu koju je Gospodin Isus naučio moliti s. Faustinu, 14. rujna 1935. u Vilniusu, na blagdan Uzvišenja Svetog Križa. U tom joj prilikom objavljenoj Krunici Božjega milosrđa nalazi se zaziv koji se moli na malim zrncima ‘Zdravomarije‘: Po Njegovoj pregorkoj muci, budi milosrdan nama i cijelomu svijetu. (Dn 476)

Ova formulacija Svetoga Oca Ivana Pavla II. u Činu posvete sažimlje istinu o Kristovoj spasenjskoj Pashi. Ne govori samo o Njegovoj muci, već i o trijumfalnom svršetku – Njegovu Uskrsnuću. Koliko je to važno govori sâm Uskrsli Gospodin u Dvorani Posljednje Večere, izgovarajući riječi koje su učenicima rasvijetlile konačni smisao Njegova Prelaska s ovoga svijeta k Ocu, po trpljenju, muci, smrti i uskrsnuću. One su upućivale i na Božje milosrđe po kojem grješnici ponovno zadobivaju dostojanstvo djece Božje i po kojem im se otpuštaju grijesi – snagom Duha Svetoga. Sveti Ivan u svom Evanđelju piše:

I uvečer toga istoga dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!‘ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.' To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. (Iv 20, 19-23)

Smisao Svoje Pashe Krist je učenicima još jednom naglasio netom prije Uzašašća:

To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano. Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: Ovako je pisano: Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema. Vi ste tomu svjedoci. (Lk 24, 44b-48)

Istina o muci, smrti i Kristovu uskrsnuću, tijesno je povezana sa spasenjskim posljedicama tih događaja i od samog početka našla se u središtu kršćanskog učenja i kršćanske vjere. Istovremeno je duboko mijenjala dotada prevladavajuće stavove o smislu čovjekova života i smrti. I kad nije bila direktno povezana s Kristom i Njegovom Pashom, na radikalan je način utjecala na promišljanje o čovjeku i njegovu konačnom usudu. A pred svakim, tko je u tu istinu vjerovao, otkrivala se perspektiva vječnog spasenja. Na taj način dana nam je nada da smrt nema posljednju riječ na čovjekovu životnom putovanju. To je bila i osnovna poruka prve održane kateheze u povijesti Crkve, a koju je u ime svih
apostola u Jeruzalemu održao sv. Petar na Dan Pedesetnice, nakon silaska Duha Svetoga na
njih.

Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada. (Dj 2, 22-24)

Reakcija Židova na te riječi bila je vrlo znakovita:

Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: ‘Što nam je činiti, braćo?‘ Petar će im: ‘Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.' I mnogim je drugim riječima još svjedočio i hrabrio ih: ‘Spasite se od naraštaja ovog opakog!‘ I oni prigrliše riječ njegovu i krstiše se te im se u onaj dan pridruži oko tri tisuće duša. (Dj 2, 37-41) Nakon obraćenja pred Damaskom, u naučavanje s Dvanaestoricom uključuje se i sv. Pavao. Dobar primjer ovog naučavanja o istini muke, smrti i uskrsnuća je njegova pouka upućena Solunjanima. Ondje je zajedno sa Silom kroz tri šabata, u tamošnjoj Sinagogi poučavao na temelju Pisama:

Trebalo je da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga vam ja navješćujem. (Dj 17, 3)

Odjek tih riječi čujemo i u Prvoj Poslanici Solunjanima koji su povjerovali njegovu učenju: Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti
zajedno s njime (1 Sol 4, 14) do punine života.

Sličnu izjavu nalazimo i u Drugoj Poslanici Apostola Naroda upućenoj Korinćanima:

A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskristi i zajedno s vama uza se postaviti. (2 Kor, 4, 13-14)

To povezivanje Kristove Pashe s vremenitim životom ljudi i nadom koja teži vječnomu spasenju, išlo je tako daleko da se Pavao nije ustručavao u podužem uvodu napisati kršćanima u Korintu:

No ako se propovijeda da je Krist od mrtvih uskrsnuo, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. Jer ako mrtvi ne uskršavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima. Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sad: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! (1 Kor 15, 12-14. 16-22)

Svjedočanstvo apostola o Kristovoj pobjedi bilo je sasvim sigurno jednako svjedočanstvu onoga što su doživjeli gledajući muku i smrt svoga Učitelja. Prvenstveno se to odnosi na sv. Ivana koji je, stojeći s Marijom i ženama pod Kristovim križem, osobno vidio kako Mu vojnici kopljem probadaju bok iz kojeg je odmah potekla Krv i Voda (usp. Iv 19, 33-34). Potvrđuje to Ivanov glasoviti komentar: Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete. (Iv 19, 35) Dva dana kasnije, u nedjeljno jutro, nakon što je Magdalena dojavila da je kamen s Kristova groba odvaljen, Ivan trči zajedno s Petrom do mjesta gdje je položeno Isusovo mrtvo tijelo. I sâm Ivan godinama kasnije svjedoči u svom
Evanđelju:

Šimun Petar uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. (Iv 20, 6-9)

Ivan je prvi od apostola povjerovao u uskrsnuće, dok je Petar prvi vidio Uskrslog Gospodina. O uskrsnuću svjedoči i sv. Pavao u Prvoj Poslanici Korinćanima:

Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete. (1 Kor 15, 3-8. 10-11)

Prema uvjerenju apostola, upravo to što su bili svjedoci Kristova Uskrsnuća bio je razlog ugledu i autoritetu koji su uživali, po Kristovoj volji, u čitavoj Crkvi. Zato je sv. Petar, nakon Isusova Uzašašća okupljenim apostolima u Dvorani Posljednje Večere postavio vrlo jasan kriterij prema kojem je trebalo odabrati Judina zamjenika i na taj način dopuniti zajednicu Dvanaestorice: Jedan dakle od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus – počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bî uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća. (Dj 1, 21-22)

Samo su dvojica ispunjavala uvjete koje je postavio Petar: Josip, zvani Barsaba, a prozvao se Just, i Matija. U tom tako važnom trenutku za apostole i za cijelu Crkvu, apostoli su uputili Bogu svoju molitvu

‘Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto.‘ Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen jedanaestorici apostola. (Dj 1, 24b-26)

U skladu s antičkom tradicijom Crkve s početka 3. st., plod apostolske službe bio bi i Apostolski simbol vjere (lat. Symbolum Apostolorum ili Symbolum Apostolicum), koji se još naziva Apostolsko vjerovanje. Naziv dolazi odatle što su u njemu – kako se govorilo – sadržane istine vjere koje su izrekli sami Apostoli; svaki je dodao po članak. No, u stvarnosti, Apostolsko vjerovanje nastalo je u Rimu, prijestolnici Petrovih nasljednika, što bez sumnje od samog početka daje važnost i autoritet formulacijama koje sadrži. Među njima se nalaze i one koje se odnose na Kristovu Pashu: passus sub Pontio Pilato, crucifixus, mortuus, et sepultus, descendit ad inferos, tertia die resurrexit a mortuis – mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih. Apostolskom vjerovanju odgovara i tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja koji se moli za vrijeme nedjeljnih i blagdanskih Misa: crucifixus etiam pro nobis sub Pontio Pilato, passus et sepultus est, et resurrexit tertia die, secundum Scripturas, odnosno: Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. Na taj način Crkva bez prekida kroz vjekove potvrđuje tu istu vjeru i u njoj biva jedna, sveta, katolička i apostolska – u vjeri utemeljenoj na vjeri Petra- Stijene, vjeri koju je nekoć u okolici Cezareje Filipove blagoslovio Krist (usp. Mt 16, 17-18).

Židovima sablazan

Sveti Pavao, nalazeći se u Efezu na svom Trećem misijskom putovanju od 53. do 58. godine, daje pregled svoga dotadašnjeg apostolskog rada. Nastojao je, što je i potpuno razumljivo, opisati kako su različiti narodi reagirali na Evanđelje koje im je naviještano, na Radosnu Vijest o spasenju koje im je podario raspeti i uskrsli Krist. Svoje razmišljanje na tu temu sintetizirao je u Poslanici koju je iz Efeza pisao kršćanima u Korintu:

Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. (1 Kor 1, 22-24)

Židovima je, dakle, raspeti Krist bio velika sablazan. Prvenstveno je to bio odraz njihove vjere u Boga-Jahvu koji je bio Jedini, ali neobično dalek, beskrajan u odnosnu na ništavnost materijalnog svijeta koji je stvorio. Otuda Serafini u viziji proroka Izaije klicahu jedan drugome: Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove! Ova riječ Svet hebrejski glasi kadosz, što bi se moglo protumačiti i kao Odijeljeni, Drugi. Ona, dakle, upućuje na potpunu transcendenciju Jedinoga Boga u odnosu na svijet. Iz te beskonačne udaljenosti proizlazi druga Božja zapovijed koja Židovima brani praviti i iskazivati štovanje bilo kakvom materijalnom ‘prikazu‘ Boga:

Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena. (Izl 20, 4-5)

Tu viziju Boga osporio je Isus iz Nazareta koji je Svojim naučavanjem i djelima predstavio Sebe kao Božjega Sina. Savršeno dobro su to razumjeli oni koji su slušali Njegove riječi, opetovano Mu predbacujući što se predstavljao Sinom. Značajno je u tom pogledu izviješće sv. Ivana. Isus, koji je boravio u Jeruzalemu za vrijeme svetkovine Posvete Hrama šetao je Salomonovim trijemom, govoreći Židovima o jednosti s Bogom: Ja i Otac jedno smo. (Iv 10, 30)

Židovi tada pograbiše kamenje da Ga kamenuju. Tada im Isus reče:

‘Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?‘ Odgovoriše mu Židovi. ‘Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule što ti – čovjek – sebe Bogom praviš.‘ (Iv 10, 32-33)

Židovi nisu bili u stanju povjerovati u istinu o jednom Bogu u Tri Osobe koju im je objavio Isus. Osporavali su i to da je On, Učitelj iz Nazareta, Utjelovljeni Božji Sin – netko tako blizak svakom čovjeku kojemu je u svemu nalik – osim u grijehu. Taj stav Židova najsnažnije je došao do izražaja dok su Isusa sudili u palači velikog svećenika Kajfe. Sveti Matej nas o tome izvještava:

Usta nato veliki svećenik i reče mu: ‘Zar ništa ne odgovaraš? Što to ovi protiv tebe svjedoče?‘ Isus je šutio. Reče mu veliki svećenik: ‘Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam jesi li ti Krist, Sin Božji?‘ Reče mu Isus: ‘Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsada ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.‘ Nato veliki svećenik razdrije haljine govoreći: ‘Pohulio je! Što nam još trebaju svjedoci? Evo sada ste čuli hulu! Što vam se čini?‘ Oni odgovoriše: ‘Smrt zaslužuje!‘ (Mt 26, 62-66)

Židovi su Ga pred Pilatom i ovako optuživali:

Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim. (Iv 19, 7b) Zato su od rimskog prokuratora tražili da Isusa osudi na smrt – razapinjanjem. Znali su dobro zapis iz Knjige Ponovljenog Zakona: Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. (Pnz 21, 22-23)

Raspeti Isus bio bi svim Židovima vidljivi znak da je odbačen od Boga. Tako se više ne bi zvao Sinom Božjim. Zato su s tako velikom satisfakcijom i bešćutnošću gledali nemoć raspetoga
Isusa na Križu, vrijeđajući ga:

‘Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!‘ Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: ‘Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: Sin sam Božji!‘ (Mt 27, 40-43)

U svom naučavanju sv. Pavao se trudio pobijediti sablazan koju je za Židove predstavljala istina o raspeću Sina Božjega. Tako u Poslanici Galaćanima piše:

Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je: Proklet je tko god visi na drvetu – da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. (Gal 3, 13-14)

Međutim, većina Židova nije htjela prihvatiti tu istinu. Prvo su pribjegli laži negirajući Kristovo uskrsnuće, savršeno dobro svjesni da je upravo uskrsnuće Isusovo potvrdilo konačnu pobjedu nad grijehom, smrću i sotonom – samim time pobijedilo je i sablazan križa. Zato su se glavari svećenički i farizeji, htijući preduhitriti vijest o Uskrsnuću, a bojeći se zasigurno i posljedica koje bi moglo imati, obratili Pilatu riječima:

‘Gospodaru, sjetismo se da onaj varalica još za života kaza: Nakon tri dana uskrsnut ću. Zapovjedi dakle da se grob osigura sve do trećega dana da ne bi možda došli njegovi učenici, ukrali ga pa rekli narodu: Uskrsnuo je od mrtvih! I bit će posljednja prijevara gora od prve.' Reče im Pilat: 'Imate stražu! Idite i osigurajte kako znate!‘ Nato oni odu i osiguraju grob: zapečate kamen i postave stražu. (Mt 27, 63-35) I po(s)red sve vojničke straže, Krist je uskrsnuo. Glavari svećenički i starješine uzeše mnogo novca i dadoše vojnicima govoreći: 'Recite: Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga. Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.‘ (Mt 28, 12b-14)

Usprkos tome, a možda baš i zato i ne bez određene gorčine, Matej je zapisao da se to razglasilo među Židovima – sve do danas. (Mt 28, 15b). Apostoli i njihovi učenici propovijedali su Krista Raspetoga i Uskrsloga. Čini li su to bilo im zgodno ili nezgodno, razotkrivajući zablude, poučavajući, hrabreći sa svom strpljivošću (usp. 2 Tim 4, 2). Zato su bili izloženi brojnim i mukotrpnim progonstvima o čemu svjedoče životi sv. Petra i ostalih apostola u Jeruzalemu, odnosno sv. Pavla za vrijeme njegovih misijskih putovanja. Uvijek bi se našla neka skupina sunarodnjaka koja bi pribjegavala nasilju i pokušavala im zatvoriti usta. Zoran primjer nalazimo u mučeničkoj smrti sv. Stjepana koji je u svom dugom govoru optužio Židove da su primili Božji Zakon posredstvom anđela, ali ga se nisu držali (usp. Dj 7, 53). Taj hrabri đakon, na kraju svjedoči o trijumfu Krista raspetoga i uskrsloga riječima: Vidim otvoreno nebo i Sina Čovječjega zdesna Bogu. Oni pak, zatiskujući uši, baciše se na nj. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu (usp. Dj 7, 56-58). Međutim ni mučenička smrt sv. Stjepana, ni smrt apostola, kao i mnoštva kršćana kroz povijest, nisu zaustavili Crkvu u svjedočenju za Krista. I dan-danas sve do konca svijeta ključnim ostaje načelo koje su izrekli apostoli pred Velikim svećenikom i Vijećem:

Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! Bog otaca naših uskrisi Isusa kojega vi smakoste objesivši ga na drvo. Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela i oproštenjem grijeha. I mi smo svjedoci tih događaja i Duh Sveti kojega dade Bog onima što mu se pokoravaju. (Dj 5, 29-32) To načelo dodatno dopunja sv. Pavao, govoreći: Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. (1 Kor 9, 16c) Zato od samog početka – usprkos okrutnim progonstvima – među kršćanima vlada uvjerenje o konačnoj pobjedi njihove vjere. O tome svjedoče riječi sv. Ivana iz Prve Poslanice:

I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet, ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji? (1 Iv 5, 4-5)

Poganima ludost

Poganima koji su tražili mudrost, ideja o raspetom i uskrslom Kristu bila je besmislica i ludost. Sveti Pavao bio je svjedok tome kada se obratio poganima na atenskom Areopagu. Čekajući Silu i Timoteja, promatrao je kakvo ozračje vlada u Ateni i među njezinim stanovnicima za koje je sv. Luka u Djelima Apostolskim pomalo ironično primijetio: Nijedan Atenjanin ni doseljeni stranac ni na što drugo ne trati vrijeme nego na pripovijedanje i slušanje novosti. (Dj 17, 21) Zato su atenski filozofi, posebno epikurejci i stoici, primili Pavla kao pridošlicu koji donosi neki novi nauk. I molili su ga da im ga izloži na Areopagu. Tada je Apostol Naroda održao sjajno pripremljen govor. Referirajući se na oltar koji je ondje stajao s natpisom Nepoznatom Bogu, govorio je o Bogu koji nije ni božanstvo, ni plod čovječjih ruku ili misli, ni što slično zlatu, srebru ili kamenu. Govorio im je o Bogu u kojemu živimo, mičemo se i jesmo (usp. Dj 17, 28a). Atenjani su s velikim zanimanjem slušali njegove riječi. Međutim, čim je počeo govoriti o Čovjeku koga je Bog poslao da sudi svijetu po pravdi i kojega je uskrisio od mrtvih, jedni se stadoše rugati, a drugi govoriti: Još ćemo te o tome slušati (usp. Dj 17, 31-32). Pavao, suočen s očitim neuspjehom, napušta Atenu i odlazi u Korint. Prije toga Pavao je i u židovskim gradovima naviještao istinu o uskrsnuću tijela, i tu je nailazio, barem djelomice, na razumijevanje. Za primjer izdvajamo događaj koji se dogodio u Jeruzalemu. Našavši se pred Vijećem, Pavao je rekao:

‘Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.‘ Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. Nasta velika graja te ustadođe neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: ‘Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?‘(Dj 23, 6b-9)

Kad su i sami farizeji morali ustati u Pavlovu obranu kad je riječ o uskrsnuću mrtvih, to više ga je susret s filozofima na atenskom Areopagu osvijestio koliko je potrebno muke da ta istina
dopre do umova poganskih mudraca. Epikurejci, koji su svoju misao temeljili na materijalizmu, tu istinu jednostavno nisu mogli prihvatiti. Epikur je odlučno odbacivao ideju o postojanju života nakon smrti. Glasovita je njegova tvrdnja prema kojoj se ne treba bojati smrti jer: dok postojimo, smrti nema, a kad ona dođe, nema nas. Stoici, uz epikurejce, također njeguje materijalističku misao, ali je ona pod utjecajem nekih Aristotelovih stajališta bila nešto drugačija od ideja koje je zastupao Epikur i njegovi pristaše. Vidljivo je to u razmišljanjima stoika o čovjekovoj duši koja, po njima, iako nije vječna, ipak je trajnija od tijela. Ona ima pneumatski karakter, jer predstavlja posebnu napetost i pokret u čovjeku, kako u tjelesnom tako i psihološkom smislu. U trenutku smrti pneuma, skrivena u čovjekovu tijelu, „rastvara se“, a njezini djelići prožimaju druge djeliće takozvane pasivne tvari. Nadalje, sam svijet ima deterministički karakter jer o njegovu konačnom cilju odlučuje sveprisutna pneuma. Ona čini da povijest svijeta ima kružni karakter – svijet počinje od vatre i k vatri teži. Zadaća čovjeka, kao dijela toga svijeta, jest život koji je u skladu sa svemirom i
njegovim istinama.

Takvim materijalističkim pogledima suprotstavljali su se filozofi koji su se naslanjali na Platonovo učenje i njegove dijaloge Fedon, Fedar ili Država. Oni smatraju da se besmrtna duša nalazi u tijelu koje je duši poput zatvora. Zato na smrt gledaju kao na nešto pozitivno – kao na oslobođenje duše iz tjelesnih okova. S tim je stajalištem povezano uvjerenje o pre-egzistenciji ljudske duše i o njezinu zemaljskom životu kao vrsti anamneze, odnosno podsjećanja na ono što je već ranije spoznala. Stajališta platonista bila su prilično bliska kršćanstvu koje je propovijedalo besmrtnost ljudske duše. Odlučno su ipak zazirali od kršćanskog učenja kad je riječ o pre-egzistenciji duše, a još više kad se radilo o uskrsnuću tijela. Kristovo Uskrsnuće i Uzašašće na Nebo bilo je uzašašće i svojevrstan trijumf duhovno-tjelesne naravi čovjeka, što i opet platonisti – koji su ljudsko tijelo promatrali kao nešto što je potrebno odbaciti – nisu mogli prihvatiti. To su razlozi zbog kojih su Pavla ismijali i izrugali predstavnici tadašnjih glavnih filozofskih pravaca na atenskom Areopagu. Njima se istina o Uskrsnuću – iako iz različitih razloga – činila potpuno besmislenom.

U novijoj povijesti ta poruga još većim intenzitetom dolazi do izražaja u doba Prosvjetiteljstva. Naslanja se prvenstveno na učenje dvojice engleskih mislilaca Johna Tolanda (1670. – 1722.) i Matthewa Tindala (1656. – 1733.), čije ideje su nastavljali brojni predstavnici francuskog i njemačkog Prosvjetiteljstva. Toland je privukao pažnju objavom djela Christianity Not Mysterious (Kršćanstvo bez tajni) 1696. godine, dok je Tindal zabljesnuo 1730. kao autor traktata Christianity as Old as the Creation (Kršćanstvo staro kao stvaranje svijeta), koji je prozvan i biblijom deista. U tom djelu Tindal, doduše, ističe postojanje Boga kao Stvoritelja svijeta i čovjeka, no umanjuje važnost Objave koja je sadržana u Svetom Pismu. On smatra da Bog komunicira s čovjekom prije svega po djelu stvarenja. A ono što je objavljeno po prorocima u svojoj je biti ponavljanje onog znanja koje čovjek snagom vlastitog uma može crpsti iz razmatranja o stvaranju svijeta. Dakle, Tindal nije poricao postojanje moralnog zla ni grijeha, ali je smatrao da je dostatna sama ljudska snaga da ih nadvlada. Stoga čovjek ne treba ni Božju milost, ni Otkupljenje. Shodno tome, djelovanje Isusa Krista, o kojem govori Novi Zavjet, treba promatrati jedino kao djelo nekoga tko vrši ulogu učitelja morala, pozivajući čovjeka da se popravi. Sama Njegova smrt i uskrsnuće nemaju nikakvo dublje, spasenjsko značenje.

I Toland i Tindal na neki su način doveli do nastanka vrlo popularnog pravca u 18. st. – deizma. Za Tolanda je Bog bio bezlični Veliki Urar koji je konstruirao stroj ovoga svijeta i pustio ga u pogon. Svijet od tada funkcionira po pravilima Božjega zakona i nikakav mu Urar više nije potreban. Urar se više ne mora brinuti oko onoga što se događa sa svijetom, jer je svijet u svom djelovanju potpuno samostalan. Između Boga, shvaćenog kao Urara, i svijeta, shvaćena kao stroj, vlada potpuna ravnodušnost. Posljedica takve percepcije Boga je negacija najvažnijih istina koje propovijeda kršćanstvo: postojanja Presvetog Trojstva, Utjelovljenja, Spasenja i Otkupljenja. Sasvim u suprotnosti s Kristovim riječima koje je rekao Nikodemu u tajnom noćnom susretu, dok su ragovarali o Bogu Ocu, o Njegovu Jedinorođenomu Sinu, koji je postao Čovjekom i o Njegovoj ljubavi prema svijetu:

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. (Iv 3, 16-17)

Deizam i ateizam, koji je nastao na njegovim temeljima, poput eha živo odjekuje i u suvremnoj kulturi. Aktualno je naprestano dovođenje u pitanje istina o Kristovoj smrti i uskrsnuću. Neprestano se čuje odjek onog istog podrugljivog smijeha koji je prije vjekova slušao Pavao na atenskom Areopagu. Nalazimo ga i u misli Bertranda Russella, koju je Gabriel Marcel nazvao kozmičkom sumnjom, koja čovjeku ne pruža nikakvu nadu u zagrobni život i spasenje. U svojim Filozofskim esejima (Philosophical Essays) Russel, naime, piše:

To da je čovjek proizvod slijepih uzroka, da su njegov početak, razvoj, nade i strahovi, ljubavi i vjerovanja rezultat slučajno odabranih skupova atoma, da nikakav entuzijazam, nikakva hrabrost, nikakav napor misli i osjećaja ne mogu produljiti život pojedinca poslije smrti, da su posvećenost, nadahnuće, poriv čovječanstva doseći zenit osuđeni na umiranje usred opće smrti društvenog sustava i da čitav hram ljudskih postignuća mora biti neizbježno pokopan pod ruševinama svemira – sve je to, ako ne neosporno, a onda barem gotovo sasvim sigurno, te nijedna filozofija, ako želi opstati, to ne može nijekati.

Snaga i Božja mudrost

Pavlov intelektualni poraz na atenskom Areopagu nije mu posvijestio samo radikalnu suprotnost istine koju je naviještao o Kristovu Uskrsnuću i s njom povezanu istinu o uskrsnuću tijela u odnosu na prevladavajuće stavove pogana vezane uz pitanje besmrtnosti. Znao je i da nije dovoljno samo odreći se mudrovanja mudrih, da se ne može zadovoljiti ni samo tvrdnjom o uzvišenosti kršćanske mudrosti u odnosu na mudrost ovoga svijeta. Nadovezujući se na proroka Izaiju: i propast će mudrost njegovih mudraca, pomračit se umnost njegovih umnika, o tome govori u Prvoj Poslanici Korinćanima:

Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. (1 Kor 1, 18-21)

Pavao – kao istinski Učitelj naroda – bio je prije svega svjestan da mudrosti umnih ovoga svijeta koja se izruguje kršćanskim istinama, prvenstveno mora suprotstaviti svojevrstan pozitivan govor koji će povezati Kristovo uskrsnuće i uskrsnuće tijela, a istom onda uputiti na istinsku mudrost i snagu onih koji su povjerovali u Evanđelje.

Takav pozitivan govor i svojevrstan Pavlov traktat o uskrsnuću nalazimo u 15. poglavlju njegove Prve Poslanice Korinćanima. Poglavlje je sadržajno podijeljeno u četiri dijela. Prvi dio govori o Kristovu uskrsnuću kao činjenici koju je osobno doživio i koju su posvjedočili prvo sv. Petar, a potom i drugi apostoli, a kasnije više od pet stotina svjedoka istovremeno, na kraju i sam sv. Pavao koji za sebe kaže da je najmanji među svim apostolima, nedostojan tog imena jer je nekoć proganjao Božju Crkvu (usp. 1 Kor 15, 1-11). Drugi dio 15. poglavlja (1 Kor 15, 12-34) posvećen je uskrsnuću kao događaju koji čeka sve vjernike – i to po točno određenom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt. (1 Kor 15, 23b-26)

Uz iščekivanje uskrsnuća ispunjeno vjerom i nadom veže se za kršćanina nužnost istinskog života prožetog mrtvenjem. Jer kad mrtvi ne bi uskrsavali, jedino što bi čovjeku preostalo bilo bi puko osjetilno uživanje života pod geslom: Jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti. (1 Kor 15, 32c) U trećem dijelu 15. poglavlja (1 Kor 15, 35-53) sv. Pavao pokušava nam približiti ono na čemu se u svojoj biti temelji uskrsnuće. Pri tom se služi primjerom zrna koje prvo treba umrijeti da bi potom poprimilo konačni životom ispunjen oblik. Upućuje na to da naše zemaljsko tijelo prvo mora podleći zakonu smrti, da bi potom moglo poprimiti novi oblik:

Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno. (1 Kor 15, 42-44)

Stoga: kao što smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. (1 Kor 15, 49.53)

Traktat sv. Pavla u cjelinu – kao njegov četvrti dio – zaokružuje svečani himan eshatološkog
karaktera kao izraz nepokolebljive kršćanske nade u pobjedu nad smrću s Kristom, po Kristu i
u Kristu:

A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu. (1 Kor 15, 54-57)

S mudrošću kršćana, koji vjeruju u istinu o uskrsnuću, povezuje se njihova duhovna snaga. Ona omogućava da se svladaju teškoće svakodnevnog života. Sveti Pavao nije se ustručavao stavljati sebe za uzor: Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem! (1 Kor 15, 31) Na taj način pokazuje da je, naviještajući Evanđelje o raspetom i uskrslom Kristu, neprestano izložen progonstvima. Ipak nije uzmicao ni očajavao zbog evidentne mogućnosti da izgubi život, svjestan toga da je Bog s njim (usp. Rim 8, 31-34).

Kako su samo snažna njegova svjedočanstva o kojima čitamo u Drugoj Poslanici Korinćanima: Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život. Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve. On nas je od takve smrti izbavio i izbavit će nas; u njega se uzdamo, on će nas i dalje izbavljati. A i vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi za nas zahvaljivali Bogu na milosti koja nam je darovana posredovanjem mnogih. A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. Ta i ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete; a nadam se da ćete i do kraja razumjeti, kao što nas djelomično i razumjeste: da smo mi vaša slava kao i vi naša u Dan Gospodina našega Isusa. (…) U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. (2 Kor 1, 8- 11; 4, 8-11)

Petnaesto poglavlje Prve Poslanice Korinćanima sv. Pavao završava važnom napomenom: Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu. (1 Kor 15, 58)

Pišući ove retke, imao je sigurno na pameti, ne samo kršćane kojima je nekoliko godina ranije naviještao u Korintu istinu o Kristu raspetom i uskrslom, nego i čitav svoj dotadašnji apostolski put, počev od viđenja pred Damaskom, svojega pada na zemlju i pitanja koje je čuo iz silnoga svjetla koje je dopiralo s neba: Pavle, Pavle, zašto me progoniš? Odgovorio je pitanjem na pitanje: Tko si Gospodine? I čuo riječi koje su u potpunosti promijenile njegov dotadašnji život: Ja sam Isus kojega ti progoniš. Ustani i uđi u grad, ondje ću ti reći što ti je činiti. (Dj 9, 4-6) Devetnaest stoljeća kasnije, Pavlova priča dobila je svoj neočekivani eho. Iz srpnja 1924., za vrijeme plesa u parku Venecija u Łódźu, Helena Kowalska opisuje događaj:

Nekom sam prilikom bila s jednom od svojih sestara na plesu. Dok su se svi izvrsno zabavljali, moja je duša proživljavala nutarnje [muke]. U trenutku kada sam počela plesati, iznenada sam ugledala Isusa pored sebe. Isusa izmučena, razodjevena, svega prekrivena ranama, kako mi govori ove riječi: Dokad ću te trpjeti i dokle ćeš me varati? U tom trenutku prestala je ugodna glazba, ostali smo Isus i ja. Sjela sam uz svoju dragu sestru, glavoboljom se izgovarajući za ono što se događalo u mojoj duši. Ubrzo sam potajice napustila društvo i sestre i uputila se u katedralu sv. Stanislava Kostke.

Počelo se već smrkavati, ljudi je bilo malo u katedrali; ne obraćajući [pozornost] ni na što što se oko mene događalo, pala sam ničice križem pred Presveti Sakrament i molila Boga da mi da razaznati što mi je dalje činiti. Tada sam čula ove riječi: Idi odmah u Varšavu, ondje ćeš ući u samostan. Ustala sam od molitve, pošla kući i dohvatila najnužnije stvari. Koliko sam mogla, povjerila sam sestri od onoga što se dogodilo u mojoj duši i rekla sam joj da pozdravi roditelje; i tako sam, u jednoj haljini, gotovo bez ičega, doputovala u Varšavu. (Dn 9-10)

Od tada joj je život bio mistični doživljaj Krista raspetoga i uskrsloga. U proljeće 1933. boravila je u samostanu u Varšavi. U Korizmi na poseban način doživljava istinu o Raspetomu: Sada, u ovoj Korizmi, često osjećam muku Gospodina Isusa na svome tijelu; u svome srcu duboko proživljavam sve što je trpio Isus, premda moja vanjština ničim ne odaje moje muke – njih zna samo ispovjednik. (Dn 203)

Na Uskrs iste godine, bilo je to 16. travnja, imala je viđenje Uskrsloga.

Danas za vrijeme Mise Gospodinova uskrsnuća vidjela sam Gospodina Isusa u velikoj svjetlosti. Približio mi se i rekao: Mir vama, djeco moja, te podigao ruku i blagoslovio. Rane ruku, nogu i boka bile su otkrivene i iz njih je izvirala svjetlost. Kad me pogledao s neizmjernom blagošću i ljubavlju, moja se duša potpuno utopila u Njemu. Zatim mi reče: Imala si velik udio u mojoj muci i zato ti dajem veliki udio u svojoj slavi i radosti. Čitava Misa uskrsnuća prošla je kao tren. Neobična sabranost obuzela mi je dušu i trajala je čitavu svetkovinu. Isusova dobrota je neizmjerna i ne da se riječima opisati. (Dn 205)

Sljedeći dan, na Uskrsni ponedjeljak, doživjela je kako se istina o raspetom i uskrslom Kristu bitno veže uz otajstvo Božjega milosrđa. Čula je tada ove riječi:

Kćeri moja – gledaj u bezdan moga milosrđa i iskaži mu čast i hvalu. Učini to ovako: skupi sve grješnike cijeloga svijeta i uroni ih u more moga milosrđa. Želim se dati dušama. Želim duše, kćeri moja. Na moju svetkovinu – svetkovinu Milosrđa – obići ćeš čitav svijet i povesti onemoćale duše izvoru moga milosrđa. Ja ću ih iscijeliti i pridići. (Dn 206)

mons. Marek Jędraszewski, nadbiskup, metropolit krakovski
Izvor: Svetište Božjega milosrđa, Krakov, u srpnju 2022., uz dopuštenje
Prijevod s poljskog: Jelena Vuković; lektura: Marija Vuković