Crkveni zakon zahtijeva od nas da barem jednom godišnje priznamo teške grijehe, piše vlč. Reginald Martin s portala Simply Catholic. Mnogim katolicima je to teško, pa bismo trebali istražiti razloge ovog pravila. Katekizam Katoličke crkve primjećuje da “ispravljanje stvari” s Bogom uspostavlja temelj na kojem pravilno gradimo ili ponovno gradimo odnose jedni s drugima (vidi br. 1455-1458). Priznavanje krivnje način je na koji sebe gledamo onako kako to čini Bog. Ovo nije poziv na samokažnjavanje, već je način prepoznavanja Božjeg milosrđa prema nama i poticanja da isto milosrđe pokažemo drugima.

Takvo pomirenje osigurava našu spremnost za euharistiju (vidi Katekizam, br. 2042) i također nas osposobljava za naviještanje Evanđelja. “Da bi poruka spasenja mogla pokazati snagu svoje istine i sjaja pred ljudima, mora je potvrditi svjedok života kršćana” (br. 2044).

Zašto oklijevamo iskoristiti sakramentalnu ispovijed? Strah? Ako je tako, mogli bismo pristupiti svećeniku izvan ispovjedaonice i objasniti svoju nevoljkost. Sigurno će biti suosjećajan. Moramo se sjetiti Krista punog ljubavi koji nas želi dočekati. Sveti Augustin je napisao: „Tko priznaje … grijehe … već radi s Bogom. … Uništite ono što ste učinili, kako bi Bog spasio ono što je stvorio.”