Što više napredujemo u svetosti, to više uviđamo vlastitu radikalnu slabost, ističe poznati svećenik. Askeza je potrebna u duhovnom životu, no treba priznati da je svaka askeza na neki način osuđena na neuspjeh, budući da se čovjek ne može promijeniti vlastitim snagama.

Primjer Male Terezije

Svetost treba željeti, što znači da je potrebno učiniti sve da je i steknemo. Sv. Mala Terezija je govorila: Ne želim biti napola sveta. Ipak, znajmo, što je više želimo postići, tim više uviđamo da ona nadilazi naše ljudske sposobnosti.

Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2).

Što više napredujemo i dublje ulazimo u Božje svjetlo, to više postajemo svjesni svojih nedostataka, tvrdoće svojega srca, nečistoće itd. Kada i najmanja zraka sunca uđe u mračnu prostoriju, vidimo da u zraku ima puno više prašine nego što smo mogli i zamisliti. Tako je i s dušom: što je bliže Bogu, to bolje vidi svoju bijedu.

U jednom svom autobiografskom ulomku, svoje iskustvo bijede Mala Terezija opisala je ovim riječima:

Vi znate, draga majko, da sam uvijek željela biti svetom, ali jao! Kada sam se uspoređivala sa svecima, uvijek sam uviđala da je između njih i mene razlika kao između planine čiji se vrhunac gubi u nebesima i beznačajna zrna pijeska što ga prolaznici gaze nogama.

Što više napredujemo i dublje ulazimo u Božje svjetlo, to više postajemo svjesni svojih nedostataka, tvrdoće svojega srca, nečistoće itd.

U prekrasnu nastavku toga ulomka Terezija uviđa da ne treba gubiti hrabrost, da može postati svetom jer joj je Bog utisnuo tu želju u srce, a on je pravedan i vjeran. No, budući da se ne može uspeti “strmim ljestvama savršenstva”, ona mora “naći dizalo”, odnosno dopustiti Bogu da djeluje; zato uviđa da mora ostati malena, odnosno to postajati sve više.

Kada i najmanja zraka sunca uđe u mračnu prostoriju, vidimo da u zraku ima puno više prašine nego što smo mogli i zamisliti. Tako je i s dušom: što je bliže Bogu, to bolje vidi svoju bijedu.

Ne možemo se preobraziti vlastitim snagama, a niti posve obratiti – samo Božja milost može nadvladati naše slabosti. Ako želimo biti vjerni evanđelju – i kako ne bismo tovarili drugima terete koje sami nismo sposobni nositi – moramo shvatiti da kršćanska vjera nije religija ljudskih napora nego – “religija milosti”.

To ne znači da se ne trebamo truditi, nego da svoj trud trebamo ispravno usmjeriti! Nemojmo napeto i oholo pokušavati koristiti ljudske snage, nego otvorimo srce milosti. Jedan od najbitnijih uvjeta otvaranja milosti Duha Svetoga svakako je odbacivanje svakoga oblika oholosti kako bismo postali maleni i ponizni pred Bogom.

Ako želimo biti vjerni evanđelju – i kako ne bismo tovarili drugima terete koje sami nismo sposobni nositi – moramo shvatiti da kršćanska vjera nije religija ljudskih napora nego – ‘religija milosti’.

Na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće. (Iz 66,2).