“Zazvati Boga? Lako je reći. Potrebno je puno energije, povjerenja, ljubavi, ustrajnosti, marljivosti, patnje, ako želimo plodonosno zazvati Gospodina. Istina, možemo to učiniti spontano, instinktivno, emotivno, ali riskiramo neuspjeh. Moguće je da nećemo ništa postići.”

Ove riječi zapisao je Carlo Acutis u svojim izvornim bilješkama, objavljenima u knjizi Luigija Francesca Ruffata ‘Carlo Acutis – tinejdžer zaljubljen u Boga’, donosi Aleteia.

“Neznalica se obraća Sveznajućem”

Bilješke koje je njegova majka predala Ruffatu otkrivaju ‘teološku’ stranu vrlo mladog izučavatelja Carla. Zaista, rijetka su ovakva razmišljanja za jednog petnaestogodišnjaka. No njegova karizma ističe poseban odnos s Gospodinom.

“Ako se ljudski gledano uredimo kako bismo razgovarali s nekim autoritetom, zašto ne bismo pokušali učiniti isto kad se želimo susresti s Gospodinom? Zasigurno standardi nisu isti, ali pristup može biti vrlo sličan. Dakle obratiti se. Ali kako? Razmisliti tko? Biće. Jedno malo biće obraća se Bitku. Konačno Beskonačnomu. Trenutak Vječnomu. Neznalica Sveznajućemu.”

Bog i tišina

Od te misli Carlo “sav podrhtava”. “Kažu mi da se Bog želi zvati Ocem. Čovjeka je zamislio, poželio, stvorio, uzdigao i usvojio. Pomiješani osjećaji, zbrka riječi, blebetanje, mucanje. A zatim…? Zatim nam se obraća.”

Najbolji način da se obratimo Bogu je, stoga, “tišina”. “Tišina vječnosti. Tišina čekanja. Tišina ljubavi”, piše Carlo. “Molitva je velika stvar. Primam riječ utjehe iz Gospodinovih usta. Riječ utjehe, riječ koja tješi. Riječ koja smiruje, riječ koja jača, riječ koja prosvjetljuje, riječ koja grije, riječ koja oživljava, riječ koja uskrsava.”

“Velika milost”

“Bog je – zaključuje Carlo – istina, a za istinu nisu potrebne riječi, ona se sama izražava. Sam po sebi otkriva svu istinu. Ljudski glas je oštar, prepotentan, arogantan, uznosit, nestrpljiv, zajedljiv, nasilan. Navikavanje na Božji glas velika je milost. To znači osluškivati Istinu.”

“Tada se razum, čiji objekt je istinitost, nalazi na svom terenu, konačno usklađen s Nebom. Postaje ante tempus stanovnik Vječnosti. Ostvarujući se istinom, razum se u potpunosti usavršava; dostižući svoju svrhu, nalazi se u predvorju Beskonačnog. Istina postaje njegova hrana, njezino piće.”

Osluškivati Božju Riječ

U drugim bilješkama, Carlo se vraća na “Božju Riječ”, “Riječ života vječnoga“.

“Moramo biti uvjereni – tvrdi mladi Acutis – da je Bog oduvijek komunicirao s nama i da uvijek želi biti u dodiru s nama. Ako je ovaj poziv za komunikaciju s njim istinit, zašto ga ne prihvatiti? Odgovorimo na ovaj poziv. Kako? Na svaki mogući način. Kada? Uvijek. Gdje? Svugdje. Koliko dugo? Zauvijek. Jednostavno je doći u dodir, gotovo instinktivno. Osluhnuti uhom, to jest duhom, te slušati i govoriti u pravo vrijeme, ne prekidati, dopustiti drugima da govore, izriču, razgovaraju, budu prisutni, budu dostupni.”

“Isus me poziva da ostavim sve i postanem njegov sljedbenik”

“Bez Gospodina – primjećuje mladi blaženik – je buka, zbrka, svađa, rat. S Bogom je sve u redu, sve je u redu. Bog je Bitak, a s Bitkom je život. Nepostojanje, koje je nešto u vremenu, na granici, život je koji postoji u vječnosti. Što su tjelesne stvari doli iluzija? I kakva će korist biti od svih stvorenja ako nas Stvoritelj napusti? Isus me poziva da ostavim sve i postanem njegov sljedbenik. Isus Krist nam govori u nutrini i mi bismo ga trebali slušati i slijediti u svemu.”

“Ostali glasovi – zaključuje Carlo – zapravo su ništa, njihovo je postojanje beskorisno. Titraji zraka, podražaj ni prema čemu, podražaji ni od čega. Savjest probuđena Božjim glasom osjeća iznimnu oduševljenost, jer razumije da je u istini i da je dobro slušati je i slijediti je. Slijediti taj glas znači usmjeriti svoj život prema vječnomu.”