Blagdanom Krštenja Gospodnjeg završava božićni ciklus, odnosno upotpunjuje se i zaokružuje božićno vrijeme. S jedne strane, ovaj nam se blagdan predstavlja kao jedan naravni događaj – Dijete koje je rođeno biva kršteno – dok, s druge, u sebi sadrži duboku teološku simboliku. Ako smo pozorno pratili tekst prvoga čitanja, tada smo mogli primijetiti da se radi o vrlo poznatoj temi i rečenicama koje se kod proroka Izaije često javljaju. Osim izričaja: „Tješite, tješite moj narod“, od njega čujemo i riječi: „Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu.“

Što prorok želi time reći? Odgovor na to pitanje pokušat ćemo potražiti u kontekstu, a onda i namjeri poradi koje je sam tekst i nastao. On je naznaka svojevrsnog ispunjenja konkretnih Božjih djela prema izraelskom narodu. Vrhunac pak tog ispunjenja događa se u oslobođenju od ropstva.

U tom smislu, ovdje je posrijedi puno više od one stvarnosti koju nazivamo utjehom, prizivanjem nade, poticajem da će biti bolje. Izaija, naime, govori s određenom sigurnošću, aludirajući na sve ono što je Bog učinio, na način da nikad nije iznevjerio svoje obećanje.

U tom smislu, dolazimo do temeljnog pojma koji karakterizira riječi proroka Izaije, a pritom i sam blagdan Krštenja, a to je stvarnost prisjećanja, i u tom prisjećanju razabiranja događaja koji su nam nešto značili i od kojih živimo. Židovima je, dakle, osobito inspirativna bila tema Izlaska iz Egipta, i to tijekom čitave njihove povijesti: poanta je da se Boga uvijek predstavlja kao onoga koji je vjeran svojim vlastitim riječima. On, koji se tada pokazao na djelu, radi sebe i svojih obećanja, to čini i ubuduće.

Na taj način, slično kao što i mi činimo u sv. euharistiji, kad ne samo da se prisjećamo događaja posljednje večere i s njom pashalnog misterija, već to spasenjsko Božje djelo u doslovnom smislu uprisutnjujemo, tako i oni, prisjećajući se Izlaska, uprisutnjuju spasenjski Božji čin spašavanja svog naroda iz ropstva. Zbog toga je sjećanje na povijest Božjih djela Židovima bilo iznimno važno. Upravo je tako i s nama kršćanima kad se radi o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi.

S obzirom na naša svakodnevna iskustva, ovdje uz prisjećanje možemo vezivati pojam sjete. Baš zato što u sebi sadrži dimenziju duhovne snage, ona nikako nije melankolična i mlaka. Sjeta, u vidu prisjećanja o kojem ovdje govorimo, pretpostavlja naše posvješćivanje božićnog otajstva, odnosno onoga što nam je Božić dao, onoga od čega smo na poseban način živjeli. U tom smislu i lat. riječ memoria, koja se vrlo često donosi u raznim teološko-biblijskim traktatima, predstavlja u isto vrijeme i pohranjivanje i ponovno oživljavanje, tj. očitovanje događaja. Na taj način memorija Božića, iako na izvanjski način u potpunosti ogoljena – iznose se borovi, sklanjaju ukrasi, itd. – ipak u meni duboko ostaje, jer sam na jedinstven način susreo Boga. To je nešto od čega i dalje trebam živjeti. Prema čemu moram hoditi. Uz blagdan Tri kralja, Krštenje je važna stanica tog hoda.

Isusovo krštenje, koje nam je prikazano u današnjem Evanđelju, označava ustvari početak Isusova javnog djelovanja. Na krštenju Gospodin pokazuje da preuzima odgovornost. I on živi od prisjećanja, tj. trajnog dozivanja u memoriju Očevih čudesnih djela, naspram njega (Isusa) i njegova židovskog naroda.

Upravo nam on, dakle, pokazuje na jedinstven način kako se živi od (pri)sjećanja. Ne da bismo u tome bili zarobljeni, već upravo suprotno: prisjećanje, u Isusovu smislu, znači hoditi na putu koji nam je Bog namjerio, s vjerom i nadom da On svojih nikad ne ostavlja.

Ocu je Isusov korak važan i drag. On to konkretno pokazuje izričajem: „Ti si Sin moj ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Razvoj Božjeg očitovanja čovjeku ovdje biva očigledan: u Božiću se on otkriva u malenom djetetu, u Krštenju se Bog pokazuje u svojoj srži: kao Trojstveni Bog! Jer ne zaboravimo, na Isusovu su krštenju u liku goluba prisutne sve tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. Kako ćemo, stoga, i na koji način pratiti Gospodina na njegovu putu, najviše ovisi o nama i našoj otvorenosti prema Njegovim spasenjskim djelima.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.