Tako se u Knjizi Brojeva kaže: „Zato se veli u Knjizi Jahvinih vojni: ‘Vaheb kod Sufe i doline arnonske i padine doline što se naginje prema mjestu Aru i naslanja se na granicu moapsku…’” (Br 21,14). Ove riječi smještene su unutar opisa putovanja Izraelaca prema obećanoj zemlji uz kanjon potoka Arnona koji je bio granica između Moabaca i Amorejaca. Navod iz Knjige Jahvinih vojni služi da bi potvrdio izjavu u prethodnom retku prema kojoj je upravo Arnon granica (usp. 21,13). Nije međutim poznato koja je bila prava narav, namjena i sadržaj ove izgubljene knjige. Prema naslovu knjige moglo bi se zaključiti da je njezina namjena bila da veliča Jahvine pobjede protiv njegovih neprijatelja, a to bi značilo protiv neprijatelja njegova izabranog naroda. Sâm je navod tek djelomičan, pa ne sadrži glagol. Mjesta Vaheb i Sufa koja se odmah na početku spominju do danas su nepoznata, no očito je da ih odlomak smješta u blizinu Arnona. Izraz ‘doline arnonske’ zapravo se odnosi na arnonske kanjone, to jest suha korita koja se tek u kišnom razdoblju ponekad napune vodom. Izrazom ‘padine doline’ označene su strme stijene oko kanjona Arnona. Ar je, prema drugim biblijskim tekstovima, bilo mjesto uz istočni dio Arnona, nasuprot Moabu. Očito je da je autor ove izgubljene knjige dobro poznavao geografsku situaciju istočno od Mrtvoga mora. Više od ovoga o Knjizi Jahvinih vojni ne možemo znati jer je riječ o jedinome njezinom poznatom odlomku, piše fra Darko Tepert za Svjetlo riječi.

Zapisano je…

Druga izgubljena knjiga koja se spominje u Starom zavjetu nazvana je Knjiga Pravednika, a spomenuta je na dva mjesta: u Knjizi o Jošui i Drugoj knjizi o Samuelu. U Knjizi o Jošui ova se izgubljena knjiga nalazi unutar opisa bitke koju su poduzeli Amorejci protiv pet kraljeva Gibeona, gdje Jošua dolazi u pomoć Gibeoncima. Gospodin mu tada kaže: „Ne boj se! Ja sam ih predao u tvoje ruke i nijedan od njih neće se održati pred tobom” (Jš 10,8). Sveti pisac nastavlja: „Onoga dana kad Jahve predade Amorejce sinovima Izraelovim, obrati se Jošua i poviče pred Izraelcima: ‘Stani, sunce, iznad Gibeona i, mjeseče, iznad dola Ajalona!’ I stade sunce i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim” (10,12-13). Mjesta Gibeon i Ajalon nalaze se petnaestak kilometara sjeverozapadno od Jeruzalema. Sve se zaključuje riječima: „Ne piše li to u Knjizi Pravednika?” (10,13). Premda današnja izdanja Biblije na suvremenim jezicima donose navodnike, iz samoga se hebrejskoga teksta ne može zaključiti što je točno navod iz Knjige Pravednika. Neki misle da je iz te knjige preuzet samo tekst iz prethodnoga retka, dok drugi drže da je iz nje preuzeta cijela pripovijest o ovoj bitci. Sâm naslov knjige može se prevesti dvojako. Riječ „pravednik” prevodi hebrejsku riječ jašar koja doista može imati to značenje, no mogla bi se prevesti i kao osobno ime Jašar. Ipak, i drevni grčki i latinski prijevod razumiju ovaj naslov kao Knjigu Pravednika.

U Drugoj knjizi o Samuelu opisano je kako David doznaje za smrt Šaula i njegova sina Jonatana, pa na tu vijest odgovara tužaljkom (usp. 2 Sam 1,19-27). Za ovu tužaljku rečeno je: „Zapisana je u Knjizi Pravednikovoj da je uče sinovi Judini” (2 Sam 1,18). Smrt dvojice junaka, kralja i njegova sina, dogodila se u jeku boja protiv neprijateljâ izraelskog naroda.

Čini se da je Knjiga Pravednika sadržavala zbirku pohvala i hvalospjeva junacima koji su pokazivali Božju vlast na zemlji. Ti su pjesnički tekstovi vjerojatno bili okruženi i pripovijestima o djelima ovih junaka.

Kraljevski ljetopisi

U Prvoj knjizi o Kraljevima spominje se neki spis pod naslovom Povijest Salomonova. Ondje, na kraju cijele pripovijesti o Salomonovu vladanju, kaže se: „Ostala povijest Salomonova, sve što je učinio i njegova mudrost, zar nije zapisana u knjizi Povijesti Salomonove?” (1 Kr 11,41). Mogao bi se naziv ove knjige prevesti i Ljetopisi Salomonovi ili Djela Salomonova. Očito je bila riječ o djelu koje je sadržavalo biografiju ovoga kralja, kakve su za kraljeve i u okolnim narodima izrađivali njihovi pisari. Poznati su primjerice ljetopisi asirskih kraljeva.

Nekoliko poglavlja dalje u Prvoj knjizi o Kraljevima spomenuti su i Ljetopisi kraljeva izraelskih. Na kraju pripovijesti o prvom kralju sjevernoga kraljevstva Izraela, Jeroboamu, kaže se: „Ostala povijest Jeroboamova, kako je ratovao i kraljevao, to je zapisano u knjizi Ljetopisa kraljeva izraelskih” (1 Kr 14,19). I ovaj je spis očito sadržavao službene biografije izraelskih kraljeva, to jest kraljeva kraljevstva Izrael koje će kasnije imati svoje središte u Samariji. Ova knjiga ponovno je navedena uz dovršenje opisa kraljevanja i drugih kraljeva kao što su Ela (1 Kr 16,14), Zimri (16,20), Ahazja (2 Kr 1,18) i Jeroboam II. (14,28).

Sličan ovome vjerojatno je bio i spis koji se zvao Ljetopisi kraljeva Judejskih, a spominje se na kraju pripovijedanja o kralju Roboamu koji je u Jeruzalemu naslijedio svoga oca Salomona. Slično kao i prethodni kraljevski ljetopisi vjerojatno je sadržavao službenu povijest kraljeva koji su stolovali u Jeruzalemu. Takav oblik ljetopisa obično je, na području Mezopotamije, sadržavao velika djela pojedinih kraljeva kao što su ratovi ili graditeljski radovi, a bili su tu i podaci o početku i dovršetku njihova kraljevanja. Obično se pretpostavlja da se biblijski pisac služio ovakvim ljetopisima kao izvorima za svoje tekstove, a podatke iz njih nadopunjavao je svojim tumačenjima i prosudbama, a ponekad i drugim predajama koje su do njega došle.

Ovim ljetopisima valja pribrojiti još i one koji se spominju u Knjigama Ljetopisa. Tako se ondje navode Ljetopisi kralja Davida (usp. 1 Ljet 27,24), Povijest vidioca Samuela, Povijest proroka Natana i Povijest vidioca Gada (usp. 29,29). Ovi su se spisi očito bavili Davidovim kraljevstvom. U vezi sa Salomonom u Drugoj knjizi Ljetopisa spominje se, uz Povijest proroka Natana, još i Proročka besjeda Šilonjanina Ahije i Proročka besjeda vidioca Adona (usp. 2 Ljet 9,29). Također, u Drugoj knjizi Ljetopisa spominje se Knjiga o judejskim i izraelskim kraljevima (usp. 16,11), a moguće je da je riječ o istoj knjizi nekoliko poglavlja dalje, gdje je ona nazvana Knjiga o kraljevima (usp. 24,27). Ovo nisu jedina pojavljivanja toga naziva knjige. Još je nekoliko izgubljenih spisa koji se spominju u Drugoj knjizi Ljetopisa. Povijest Hananijeva sina Jehua bavi se kraljem Jošafatom (usp. 20,34). Povijest izraelskih kraljeva spomenuta je na kraju govora o kralju Manašeu (usp. 33,18). Neki ovaj spis povezuju s Ljetopisima kraljeva izraelskih iz Prve i Druge knjige o Kraljevima, no ti se ljetopisi bave isključivo sjevernim kraljevstvom, dok se ovaj spis bavi judejskim kraljem Manašeom. Povijest Hozajeva također se bavi kraljem Manašeom (usp. 33,18). Posljednja izgubljena knjiga koja se spominje u Starom zavjetu su Tužbalice koje se spominju u vezi s kraljem Jošijom (usp. 2 Ljet 35,25), no moguće je da su one uključivale i tužaljke koje se nisu izravno odnosile na ovoga kralja.

Ostale izgubljene knjige

U Starom zavjetu spominju se još Ljetopisi u Knjizi o Esteri (usp. Est 2,23; 6,1; 10,2), koji su sadržavali djela kralja Ahasvera. Ipak, ovdje je ta knjiga spomenuta unutar pripovijesti koja se teško može smjestiti u stvaran povijesni kontekst, pa i ovi Ljetopisi teško mogu biti identificirani s nekim stvarnim kraljevskim ljetopisima.

Ljetopisi se spominju i u Knjizi o Nehemiji, gdje je riječ o povratnicima iz babilonskoga progonstva u Judeju te se kaže da su u nju bili zapisani Levijevci (usp. Neh 12,23).

Druga knjiga o Makabejcima navodi svoje izvore. Tako navodi neke „spise” koji govore o tome kako je prorok Jeremija bio sakrio obredne predmete iz jeruzalemskoga Hrama (2 Mak 2,1). Zatim spominje „spise i uspomene Nehemijine” (2,13), što bi se moglo odnositi na biblijsku Knjigu Nehemijinu. Usto se spominju „knjige o kraljevima, o prorocima i o Davidu” (2,13), pri čemu je vrlo teško odrediti o čemu je zapravo riječ. Konačno, pisac Druge knjige o Makabejcima izjavljuje da je njegovo djelo zapravo sažetak onoga što je „Jason Cirenac ocrtao u pet knjiga” (2,23).