U nama se bore neuredna ljubav prema sebi koja nas vodi u odricanje od savjesti i izdaju naših bližnjih te ljubav prema Istini, savjesti, Bogu, ljudima – koja nas vodi u odricanje od samih sebe. Krist nam govori, a sam život potvrđuje, da nalazimo sebe upravo kad se sebe odričemo. Ako se ne odričem sebe, tu je iluzija kako sebe potvrđujem, ali zapravo gubim vlast nad sobom i postajem rob srdžbe, taštine, bludnosti, tuge… Kako ne izgubiti sebe, kad znam kako je moje sebeljublje okorjelo i neumoljivo. Krist kaže da će me istina osloboditi. To onda znači da laži učvršćuju moj robovski položaj. Koje laži?

Krist nam govori, a sam život potvrđuje, da nalazimo sebe upravo kad se sebe odričemo.

Ovako to otprilike piše veliki Blaise Pascal. Čovjek ljubi sebe iznad svega, a nikako ne može spriječiti da to što ljubi bude puno slabosti, jada, grijeha. Htio bi biti savršen i pravedan, a otkriva u sebi tisuću nepravdi i nesavršenosti. Hoće biti cijenjen, a u njemu toliko toga zaslužuju odvratnost i prezir.  

Zato se u njemu rađa mržnja protiv ove istine. Ali kako ne može uništiti istinu samu, nastoji je potisnuti – u svojoj spoznaji i u spoznaji drugih. A to znači da se jako brine kako sakriti svoje greške  – i drugima i sebi. Grijeh je sam po sebi neko zlo. Ali mnogo je veće zlo biti pun grijeha, a ne htjeti ih priznati, jer je time nadodano još i zlo svojevoljne obmane. Ne smatramo pravednim kada netko traži više poštovanja nego je zaslužio. Međutim, jednako nije pravedno ako mi drugoga varamo i ako tražimo da nas drugi cijene više nego zaslužujemo.

Grijeh je sam po sebi neko zlo. Ali mnogo je veće zlo biti pun grijeha, a ne htjeti ih priznati, jer je time nadodano još i zlo svojevoljne obmane.

Čovjek koji bi bio posve nepristran i pravedan ne bi se srdio kad drugi vide njegove grijehe i zbog toga ga ne cijene. Naginjem li ja mržnji na istinu kao i na one koji mi je govore? Nije li mi milo ako se drugi varaju o meni ako je to u moju korist? Zar ne želim da me poštuju kao drukčijeg od onoga kakav stvarno jesam? 

Bog mi u Crkvi daje lijek. Ne sili nikoga da svoje grijehe otkriva bilo kome. Dopušta svakome da sakrije svoje grijehe pred svim ostalim ljudima. Ali naređuje mi da razotkrijem svoje srce i njegovo istinsko stanje samo pred jednim čovjekom – ispovjednikom, i hoće da samo ovog čovjeka na svijetu ne obmanjujem, i uz to još njega obavezuje da to čuva kao nepovredivu tajnu. Možemo li zamisliti išta milosrdnije i blaže? Kako je nepravedno i nerazumno srce koje smatra teškom ovu obavezu prema jednom čovjeku, a bilo bi pravedno da takvu obavezu gajimo prema svim ljudima. Istina će me osloboditi! Čim maknem štit od laži pred tim jednim čovjekom, Bog mi može prići i uliti u mene mir, radost, snagu, spasenje.

Čim maknem štit od laži pred tim jednim čovjekom, Bog mi može prići i uliti u mene mir, radost, snagu, spasenje.

Kad pripremam djecu za prvu ispovijed, prvo ih uplašim da će morati reći sve svoje grijehe pred punom crkvom. Bude smiješnih reakcija dok pokušavaju smisliti kako to izbjeći. Tada im kažem da se šalim i da svoje grijehe trebaju izreći samo jednom čovjeku, koji ih nikad nikome neće smjeti otkriti. Svi odmah izdahnu u olakšanju. Kako je divna naša vjera – pravedna, a milosrdna; nepopustljiva, a puna  blagosti i brige za nas. Pa ako nas otac i majka ostave, nismo siročad. „Oče, griješio sam…“ „Sinko, Bog ti oprašta i ljubi te, idi u miru“. Izdahnimo.