Na 13. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed preč. dr. Davora Vukovića, izvanrednog profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Između ostalog, istaknuo je: "Nakon Isusova vlastitog uskrsnuća i definitivne Božje pobjede nad smrću, te u svjetlu Isusove uskrsne proslave, ovaj evanđeoski izvještaj dobiva svoj istinski smisao te potvrđuje Isusovu božansku moć koja nadvladava smrt, jasno naznačenu i u ovom čudesnom događaju ozdravljenja i uskrisenja Jairove kćeri."
Evanđeoski odlomak današnje nedjelje prikazuje Isusa kao izvanrednog iscjelitelja bolesnih i uskrisitelja od mrtvih. Isus se očituje kao pobjednik nad smrću, kao onaj koji je jači i veći od same smrti. Drugim riječima, Isus objavljuje svoju božansku moć, jer jedino je Bog, kako nas i Stari zavjet uči, veći od smrti; jedino je Bog gospodar života i smrti. U promišljanju nad ovim evanđeoskim odlomkom, poslužit ću se i razmišljanjima Rudolfa Schnackenburga (usp. Evanđelje po Marku. Duhovno čitanje, 1. svezak, Zagreb, 2018., str. 122-129,).
Evanđelist Marko započinje s opisom situacije oko Isusa. Naime, Isusu hrle mnogi ljudi: „zgrnu se k njemu silan svijet“. Iz tog silnog mnoštva evanđelist Marko izdvaja nadstojnika sinagoge, čovjeka imenom Jair, koji hrli k Isusu, baca mu se pred noge i moli ga da mu spasi kćer, da stavi na nju ruke i da ozdravi, te ostane na životu. Polaganje ruku bio je drevni način ozdravljanja bolesnika, u početku povezan s mišlju da time oživljavajuća snaga prelazi na bolesnika. Za to se rado pozivalo starješine ili pobožne ljude k bolesničkoj postelji. Djevojčica je već na umoru, stoga je bilo bitno požuriti se. Za evanđelistovu misao važan je očev način izražavanja: „da ozdravi i ostane u životu“. Prošnja oca Jaira prvotno smjera na tjelesno ozdravljenje. Riječi „da ozdravi i ostane u životu“ ponajprije pokazuju očevu brigu za tjelesni i zemaljski život svojega djeteta. Za Židova, naime, sam život znači sreću i spas. Snaga smrti dodiruje čovjeka već u bolesti, svladava ga prilikom tjelesnog preminuća i vodi ga pogrebom u carstvo mrtvih. Isus je već kao iscjelitelj bolesnih djelitelj života te ako on uskrisuje mrtvu osobu, to je samo krajnje veće darivanje života. Takvo shvaćanje na tragu je i Ivanova Evanđelja u kojem se Isus pokazuje kao darivatelj vječnoga božanskoga života, kad dozivlje u život na smrt bolesnoga sina kraljeva službenika (usp. Iv 4,46-54), ili nekoga koji dugo boluje (usp. Iv 5,1-9), ili čak nekoga koji već leži u grobu, Lazara iz Betanije (usp. Iv 11,1-43). U izlječenju ili uskrisenju na znakovit je način naznačen dar neprolaznog života.
Isus, međutim, nije stigao ozdraviti bolesnu djevojčicu, jer dok je on do nje uopće došao, kći nadstojnika sinagoge je umrla. Namjera oca Jaira nije bila poslati Isusa k pokojnici. Čak i nadstojnikovi poslanici odvraćaju Jaira od toga da pošalje Isusa k umrloj kćeri i time dodatno „muči učitelja“. Ovaj detalj u pripovijesti, kao i strka i naricanje u pokojničinoj kući, te ismijavanje Isusove primjedbe da je djevojčica samo usnula, ne žele dopustiti nikakvu sumnju u to da je smrt nastupila. Ali Isusa ne plaši ni smrt. On ohrabruje oca Jaira: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ Tako i ovdje dolazi do izražaja snaga istinske vjere koja ne kapitulira čak ni pred silom smrti.
Isus se u Jairovoj kući, kao i inače u svom javnom djelovanju, čuva od svake senzacije i želi izbjeći vjeru utemeljenu samo na čudesima. Tako iz kuće izbacuje sve koji su tamo plakali i naricali. Razlog odstranjivanja „narikača i trubljača“ (židovski običaj žalovanja) nije samo u tome da se učini čudo u tišini i skrovitosti. Isus zna što će se dogoditi te zbog toga nema mjesta žalopojkama. U tom smislu, upućene su njegove zagonetne riječi: „Dijete nije umrlo, nego spava.“ Izrečeno uvjerenje da je djevojčica samo naizgled mrtva doimlje se potpuno besmislenim. Ipak, Isus time naznačuje važnu istinu kako je smrt samo prolazni događaj, upravo kao i spavanje. Te Isusove riječi donose također važnu objavu da je smrt u svjetlu vjere samo san iza kojega Božjom moći dolazi buđenje. Prva je Crkva tako zadržala stari način govorenja o „usnulima“ i nada se budućemu uskrsnuću mrtvih. No, uskrsnuće Jairove kćeri ne znači da je ona već unaprijed iskusila buduće uskrsnuće. Ona se zasad vraća u zemaljski život. To je uskrsnuće samo znakom, kao što je i uskrsnuće Lazarovo u Ivanovu Evanđelju znakom, samo jače usmjerenim na Krista, koji je istinsko „uskrsnuće i život“ (Iv 11,25).
Nakon Isusova vlastitog uskrsnuća i definitivne Božje pobjede nad smrću, te u svjetlu Isusove uskrsne proslave, ovaj evanđeoski izvještaj dobiva svoj istinski smisao te potvrđuje Isusovu božansku moć koja nadvladava smrt, jasno naznačenu i u ovom čudesnom događaju ozdravljenja i uskrisenja Jairove kćeri. U tom smislu, ovaj je evanđeoski izvještaj i svima nama, suvremenim Isusovim učenicima, osnaženje u vjeri i utjeha, budući da Isus, govoreći o smrti, poručuje svakome od nas: „Ne boj se! Samo vjeruj!“
Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Davora Vukovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.