U velikim je religijama rijeka uvijek imala simboliku pročišćavanja. Nil, Ganges, Eufrat, Tigris… sve te rijeke svojim neprekidnim tokom pružaju mogućnost obrednog pranja.

Danas nas evanđelist Luka vodi na obale rijeke Jordan kako bismo svjedočili Isusovu krštenju i njegovu novom Bogojavljenju. Krštenje na Jordanu predstavlja Isusovo svečano uvođenje u službu i njegov javni život kao Mesije; krštenjem na Jordanu događa se nova i trajna objava Isusove ljudskosti i božanstva.

Isus dolazi na Jordan miješajući se s mnoštvom koje je hrlilo primiti pokorničku kupelj ispovijedajući svoje grijehe. Isus očito nije trebao taj znak pokore i obraćenja i stoga Ivan po svaku cijenu želi izbjeći krstiti Isusa. No, na koncu, obojica prihvaćaju Božje planove za njih i za svijet

Iz Galileje, gdje je proveo trideset godina svoga zemaljskog života, Isus dolazi na Jordan miješajući se s mnoštvom koje je hrlilo primiti pokorničku kupelj ispovijedajući svoje grijehe. Isus očito nije trebao taj znak pokore i obraćenja i stoga Ivan po svaku cijenu želi izbjeći krstiti Isusa. No, na koncu, obojica prihvaćaju Božje planove za njih i za svijet.

Sveti oci često razmatraju nad dvjema slikama tumačeći otajstvo Kristova krštenja. Prva je slika otvoreno nebo, a druga silazak Duha na Isusa u obliku goluba. U prvoj slici, vele crkveni oci, Isus ponovno otvara raj koji je prvi čovjek zatvorio svojim grijehom. U drugoj slici promatramo Isusa – novu zemlju koja se pojavljuje nakon potopa i na koju se može spustiti ​​Duh Božji.

Luka je vrlo jezgrovit u predstavljanju scene Isusova krštenja. Sva je pozornost usmjerena na ono što se govori o Isusu i na onoga tko je to rekao. „Glas se s neba zaori: Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3,22).

U Isusu nam se otkriva Božje očinstvo i ljudsko sinovstvo. Bog nije daleko. Isus je Božji Sin i svi koji prihvaćaju Isusa kao Gospodina i Spasitelja po njemu postaju djeca Božja

1. Ti si Sin moj. Očev glas s neba riječ je priznanja i u isto vrijeme glas otkrivenja. To je trenutak velike svečanosti: sam Bog priznaje i proglašava Isusa kao ljubljenog Sina. Tijekom svojeg će javnog djelovanja Isus ponovno biti proglašen Sinom samoga Boga na gori preobraženja: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” (Mk 9,7). Sam će Isus potvrditi svoju božansku pripadnost pred velikim svećenikom kada je rekao: „I gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim” (Mk 14,62). Isusa će rimski satnik prepoznati kao Sina Božjega odmah nakon smrti na križu: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15,39). U Isusu nam se otkriva Božje očinstvo i ljudsko sinovstvo. Bog nije daleko. Isus je Božji Sin i svi koji prihvaćaju Isusa kao Gospodina i Spasitelja po njemu postaju djeca Božja.

2. Ljubljeni. Na grčkom agapetos, doslovno znači ‘jedini’. Isus je jedino ljubljeno dijete koje otkriva Očevo lice i on je Duhom ispunjen prorok koji govori Božju riječ i objavljuje Očeve planove. On je kralj koji najavljuje Božje kraljevstvo i koji sve poziva da oslobođeni od zla budu dionici Božjeg kraljevstva. On je sluga koji pristaje uroniti u bol i smrt kako bi svi imali život.

3. U tebi mi sva milina. Ispunjen Duhom Svetim, Isus je predstavljen Izraelu i cijelom čovječanstvu kao najdraži Sin, u kojemu Otac nalazi sve svoje zadovoljstvo.

Današnja nedjelja Isusova krštenja daje nam prigodu promišljati o našoj pripadnosti Bogu. Svakome je od nas na dan krštenja Bog Otac objavio svoju ljubav. Svatko je od nas voljen zauvijek kao sin i kći Božja. Bog ljubi svakoga kao što je volio Isusa, istom snagom i istim osjećajem. Kršteni pripadaju Gospodinu i zato imaju pravo na istu baštinu kao i Isus. Kao što je duga bila znak saveza nakon potopa između Boga i njegova Izabranog naroda, tako je i krštenje Božja duga nad našim životom, obećanje i znak velike Božje očinske ljubavi.

Ponekad se vodi rasprava o dobi u kojoj se treba primiti krštenje. Većina smo kršteni kao djeca. Katekizam Katoličke Crkve, govoreći o krštenju djece, donosi: „Milost spasenja kao čisti dar posve se osobito očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja” (KKC 1250).

Od Kristova krštenja proizlazi i naše krštenje, djelotvoran znak milosti koji je ustanovio Isus Krist, po kojoj svaka osoba ispunjava univerzalni poziv na svetost, poslana u svijet učiniti vidljivim Krista, Sina Božjega, otkupitelja čovjeka. Krštenje je korijen i glavni razlog naše aktivne uloge u Crkvi i našem kršćanskom poslanju. Taj poziv učvršćuje se i potvrđuje sakramentom potvrde, hrani se molitvom, Božjom riječju i euharistijom.

Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj ljubavi, možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i s braćom

S obzirom na važnost krštenja u kršćanskom životu, potrebno je povratiti vrijednost tog sakramenta. To je istaknuo i papa Franjo na općoj audijenciji 2014. godine kad je rekao: »Možemo se pitati je li krštenje doista potrebno da kao kršćani možemo živjeti i slijediti Isusa? Nije li to u konačnici formalni čin Crkve da se djetetu nadjene ime. To nam osvjetljuje sveti Pavao: ‘Zar ne znate da svi koji smo kršteni u Kristu Isusu, u smrt smo njegovu kršteni? Dakle, s Njime smo po krštenju, zajedno ukopani u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli u novosti života’ (Rim 6,3-4). Nije dakle formalnost. Taj čin zadire u dubinu našega postojanja. Kršteno i nekršteno dijete nije isto. Po krštenju uranjamo u neiscrpni izvor života, što je Isusova smrt, najveći čin ljubavi u cijeloj povijesti; zahvaljujući toj ljubavi, možemo živjeti novim životom, ali ne u vlasti zla, grijeha i smrti, nego u zajedništvu s Bogom i s braćom. Postoji opasnost da zaboravimo ono što je Gospodin u nama učinio, da se ne sjećamo primljenoga dara, da ga smatramo prošlim događajem i stoga da nema nikakav odraz u sadašnjosti. Moramo razbuditi sjećanje na svoje krštenje: razbuditi pamćenje o krštenju. Pozvani smo ga, u vlastitom životu, uvijek živjeti kao svakodnevnu zbilju. To da uspijevamo slijediti Isusa, biti u Crkvi, unatoč svojim ograničenjima, slabostima i grijesima, možemo zahvaliti sakramentu po kojem smo postali nova stvorenja.« (Opća audijencija, 8. siječnja 2014.).

Gospodin nas prima u svoju obitelj, obitelj Božje djece. Lijepo je znati da su se nad svakim od nas otvorila nebesa i da nas je Bog primio za svoju djecu. Postoji bliska korelacija između Kristova krštenja i našeg krštenja. Na Jordanu se otvorilo nebo da nam naznači kako nam je Isus otvorio put spasenja iz vode i Duha koje se događa u krštenju i po kojem smo uključeni u otajstveno tijelo Crkve. (Usp. Iv 3,5.)

Preporođeni vodom i Duhom Svetim znamo da smo ljubljena Božja djeca, braća mnoge braće i sestara, pozvani naviještati bezgraničnu Božju ljubav, ponosni i sretni zbog vlastitog krštenja. Ne dopustimo da voda našeg krštenja presuši u našem svakodnevnom životu. Neka ljudi koji nas poznaju kažu: „Ovo su ljudi vjere, osobe koje vole Boga i bližnjega kako nas je Krist učio i koje slijede Kristove stope na životnom putu.”

Danas se i nad nama iznova otvaraju nebesa jer čujemo glas koji iznova govori: „Ti si sin moj, ti si kći moja ljubljena, u tebi mi sva milina.”

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.