Na 20. nedjelju kroz godinu iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed vlč. Krešimira Šafa, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, župnog upravitelja Župe Preobraženja Gospodinova u Strošincima i župnog upravitelja Župe Pohođenja BDM u Soljanima. "Isus nam se kao prava nebeska hrana svakodnevno daje, a koliko zapravo vjerujemo da On, prisutan u Riječi, u Oltarskom Sakramentu, u kaležu, može donijeti promjenu u moj život? Neka nas Kanaanka, poganka, strankinja pouči pravoj, iskrenoj vjeri i opredijeljenosti za Gospodina", poručuje vlč. Šaf.
Pred nama je danas prilično zanimljiv susret jedne žene i našega, te s pravom možemo reći, i njezina Gospodina Isusa Krista. Žena podrijetlom Kanaanka ili kako bi evanđelist Marko rekao Sirofeničanka traži Isusovu pomoć. I dok čitamo ovaj odlomak, osjetimo da ova žena ne traži pomoć nekoga prolaznog učitelja, nego pomoć Božju, kakvu od Isusa može dobiti. Prva činjenica koju upoznajemo jest ta da je žena Kanaanka. Govori nam to da potječe od naroda koji je od samog početka neprijateljski nastrojen prema Židovima. Doći jednom Židovu, razgovarati s njim i tražiti od njega pomoć zasigurno je i za nju samu predstavljalo velik pritisak. No, očito joj prošlost njezina naroda nije bila prioritet te se spremno izdigla iznad nje jer je znala da u sadašnjosti ima poteškoća i problema za koje se treba pobrinuti, a to je bolest njezine kćeri. Bolest, opsjednuće, križ, problem dovode ju Isusu. Dok mi često znademo naglašavati kako uz Boga treba ostati i onda kada je to zgodno i onda kada je nezgodno, i onda kada je život lakši, ali i onda kada postane težak, vidimo da se ova žena tek u teškim trenutcima obraća Gospodinu. Tako barem izgleda izvana.
Drugo što evanđeoski odlomak stavlja pred nas jest nešto pred čim bi se Isusovi sunarodnjaci vjerojatno postidjeli. Žena Isusa oslovljava dvama važnim naslovima: oslovljava ga Gospodine – izražavajući poštovanje prema čovjeku kojem dolazi, a onda ide i korak dalje te mu govori – Sine Davidov. Obraćajući mu se kao Sinu Davidovu ona pokazuje da je imala nešto znanja o obećanom Mesiji i da je vjerovala kako je Isus ta osoba. Upravo nam taj drugi naslov otkriva da se žena, upoznata s onim kome se obraća uživo, i prije toga susreta trudila biti povezana s Bogom. Bolest kćeri je onda svojevrsan zaplet koji je njezino unutarnje traganje za božanskim učinilo izvanjskim i evidentnim.
Ovdje se čini da komunikacija prestaje! Na ljudsku patnju, tegobe, nevolje koje su zadesile čovjeka Bog šuti. Isus joj ne uzvraća riječima. On šuti jer zna da je taj susret povlašteno i milosno vrijeme kako bi njegovi učenici naučili što je prava vjera i povjerenje u Božju veličinu i snagu. Da je Isus na ženinu molbu odmah odgovorio, učenici se vjerojatno ne bi zainteresirali za taj događaj ni postali dio istoga. Zato je Isusova šutnja bila okidač i njihove reakcije i Isusove pouke. Želeći se riješiti vike učenici reagiraju. Tužno je opaziti kako učenici potiču Isusa da joj se obrati ne toliko radi uslišanja njezine molitve, koliko da završi s njom što mora te da svi nastave dalje svojim putem. Pod krinkom suosjećanja učenici imaju pomalo sebične želje. No, uskoro ih poučava ona koja je daleko od Isusa, a zapravo mu je srcem bliže od njih.
Žena i dalje vapi, Gospodin joj se iznova obraća te evanđelist donosi kontrast dviju riječi – djeca i psi. Židovi su se dičili imenom djece Božje jer su od svih okolnih naroda jedino oni poznavali i štovali pravoga Boga. Drugi, koji su štovali poganske bogove, dobivali su naziv pasa jer su sami sebe degradirali nepoštujući pravoga Boga. Žena to ne osporava, nego čuvši Isusove riječi da je poslan izgubljenim ovcama, izgubljenoj djeci doma Izraelova, ona želi samo mrvicu jer zna da joj je i to dovoljno kako bi njezin vapaj bio uslišan. Isus prepoznaje pravu vjeru, obraća joj se i po njezinoj vjeri čini veliko čudo ozdravljenja.
To je pouka i za nas danas. Mi koji smo okupljeni na ovom slavlju djeca smo Božja. Zapravo, svatko je dijete Božje, nitko nije pas, ali uzmimo samo taj kontrast: često se okupljamo na slavljima, sudjelujemo u pobožnostima, bivamo u blizini Kristovoj jer to i želimo, no koliko je zapravo naša nutrina opredijeljena za njega? Mi Boga posjedujemo, on pripada samo nama i naša je svojina. Uzimamo si za pravo da boravak u blizini Kristovoj stavljamo na istu razinu s ljubavi prema njemu. Dobro je biti u njegovoj blizini, no to nije uvjet da bi se bilo njegovim iskrenim učenikom. Jer da sam iskren, onda bih poput Kanaanke trebao mikroskopsku mrvicu Krista znajući da mi i ta mrvica može pomoći više nego išta ili itko na ovome svijetu! Isus nam se kao prava nebeska hrana svakodnevno daje, a koliko zapravo vjerujemo da On, prisutan u Riječi, u Oltarskom Sakramentu, u kaležu, može donijeti promjenu u moj život? Neka nas Kanaanka, poganka, strankinja pouči pravoj, iskrenoj vjeri i opredijeljenosti za Gospodina.
Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.