Božja rezonanca odjekuje već 50 dana u nama i nastavlja se rođenjem Crkve, čiji rođendan danas slavimo. Isus nam je pokazao kako nam je živjeti, i zbog toga udahnuo u nas snagu svoga božanskoga Duha. Pedesetnicom završava uskrsno vrijeme, koje je trajalo 50 dana, vrijeme u kojem smo prihvatili svjetlo koje je Uskrsli dao i našem životu i ovome svijetu. Današnje evanđelje donosi nam upravo odlomak o Gospodinovu uskrsnuću te radosti njegovih učenika. Važno je naglasiti da su oni vidjeli Isusa. To je pogled koji vidi iza materijalnoga. Učenici se raduju jer su uspjeli vidjeti gdje je završio darovani život njihova Učitelja. Zanimljivo je kako nam Evanđelje ne govori da se Isus ukazao, nego da je stao u sredinu, a učenici su se obradovali vidjevši ga. I naše srce, ako je čisto, može vidjeti gdje završava darovani život. Isus je stao u sredinu. Nije riječ o tome da se Isus učinio vidljivim, već je posrijedi jedna nova Isusova prisutnost među učenicima, prisutnost koja se uočava pogledom vjere, i danas, ovdje među nama. Dok je prije, ograničen materijom, bio s nekim od učenika, sada stoji među učenicima, svima blizak, u sredini zajednice raširene cijelim svijetom. I zaista, mi, kao vjernici, uočavamo da je Isus među nama, gledamo očima duha i srca njegovu prisutnost među nama. Može se također dogoditi da i ne primjećujemo kako Isus stoji među nama, ali to je onda razlog za tugovanje, a ne radovanje.

Uskrsli govori: Mir vama! i pokazuje ruke i bok. Nije to apologetski detalj, detalj dokazivanja kojim bi Isus želio uvjeriti učenike da je to baš on, da se radi o njemu. Da bi ga prepoznali, dovoljno bi bilo pokazati lice. No ovaj je detalj vrlo važan. Dokaz Isusova identiteta jesu ruke. Ruke su bile probodene. I Isusov bok – njegov je identitet. Ruka je znak snage i moći Isusove. Kakve su Božje, Isusove, ruke, koje on pokazuje učenicima? Što su radile te ruke? To su ruke koje su prale noge učenicima. Ne Bog koji je zahtijevao da mu služe, nego Bog koji je svojim rukama bio sluga, stavio je svoju snagu i sposobnosti u službu života čovjeka. Njegove su ruke bile probodene, jer je stavio cijeloga sebe u službu čovjeka, i očitovao svu ljubav Božju. Mi smo ga razapeli, ali on nas ne kažnjava, nego nastavlja ljubiti. To je moć našega Boga, on je vršio geste ljubavi. Po tim se rukama očitovala ruka Božja. U Nazaretu govore njegovi zemljaci o čudesima koja su se zbila po njegovim rukama. Što su radile te ruke koje Isus pokazuje svojim učenicima? Doticale gubave! Otvorile oči slijepima! Uspravile  ženu koja je pogrbljena hodala. Podigle oduzetoga! Grlile djecu, na što su se sablaznili učenici jer su djeca bila smatrana nečistima. To je objava ruku Božjih. Isus nam pokazuje ruke jer nam govori da naše ruke trebaju nalikovati njegovima. Ruke su se Božje očitovale po Isusu. Kad i naše ruke čine ista djela, Bog se objavljuje.

Zatim bok. Isusova gesta pokazivanja ruku i boka govori nam kako se ne zaboravlja ono što se dogodilo. Možda mi mislimo da je bolje ne misliti na taj ružan trenutak, trenutak smrti i razapinjanja. No to je događaj koji se ne stavlja u zagradu. U Križu nam se očitovalo lice Božje koji ljubi do kraja, do davanja života za učenike. To je identitet Boga zaljubljenog u spasenje čovjeka. Za svu vječnost ostaju rane na rukama i na boku jer to je osobna Isusova iskaznica. To je njegov kućni broj i prebivalište. Tu se Crkva rađa. Tu on boravi i prima svakoga od nas da proboravi kod njega i upozna njegovu ljubav. 

Iz boka su potekli krv i voda. Krv je simbol života i darovnog života. Po tome smo mi dobili život. Voda u Ivanovu Evanđelju označava Božji život. Učenici se raduju, pa i nije moglo drukčije. Tko širom otvori oči i uspije vidjeti Uskrsloga, ne može a da se ne raduje, jer tada se čitav naš život osvjetljava u Kristovu svjetlu. Ovdje se ne završava evanđelje. Ne radi se samo o pogledu na Isusa, nego i o poslanju. Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas – govori Isus svojim učenicima. Poslanje koje Isus povjerava učenicima nastavak je promjene u svijetu. Isus nam je pokazao Oca preko ruku i boka. Isus je ostvareni čovjek. Pokazao nam je kako i mi trebamo pokazati njegovu prisutnost u svijetu. Poslani smo ponašati se na jednak način: biti raspeti zbog ljubavi. I naše poslanje je biti dar za braću i sestre, učiniti prisutnim Gospodina. Veliko je povjerenje Božje u nas, a na nama je da ga vrlo ponizno prihvatimo, jer smo slabi i ranjivi. Stoga nam Isus daruje snagu svoga Duha. Isus je dahnuo u svoje učenike i rekao: Primite Duha Svetoga. Božja snaga i život su nam darovani. Isus je dahnuo u učenike. Glagol dahnuti (ἐμφυσάω) vrlo je rijedak u Svetom pismu. On se pojavljuje na početku, u drugom izvještaju o stvaranju (Post 2,7), kad je Bog u nosnice udahnuo dah života čovjeku. Božja je snaga kojom smo nošeni. Vidjeli smo na primjeru koronavirusa kako je naš život krhak, i kako o dahu, Božjem dahu, besplatnom, darovanom, ovisimo. Po Božjem dahu rađa se novi život. Isus nam daruje Duha kako bi došlo do novog stvaranja.

I zatim poslanje: Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Znamo kako je Tridentski sabor ustanovio sakrament pomirenja. I na to se odnose ove riječi. No svakom je učeniku je darovana zadaća otpuštanja, odbacivanja (ἀφίημι) zla i grijeha. Svaki je učenik pozvan na ovo poslanje. Udaljiti osobe od pogrešnoga puta, pomoći im odbaciti pogrešan put. Ako ne ispunjavamo ovu zadaću, oni će ostati na tom putu. Mi smo pozvani ljude pozivati na stazu života. Isus je svima nama povjerio zadaću otpuštati grijehe. Isusova je zajednica pozvana pokazivati Isusovu ljubav, Isusovo lice. Tu je i naša odgovornost, uništiti grijeh u svijetu. Grijeh je ne-život. Ljubavlju smo pozvani rasti i pomagati da u drugima raste Sin Božji. Neka vam je svima blagoslovljeno zaključivanje dana Uskrsnuća Gospodina našega, Isusa Krista, Raspetoga i Uskrsnuloga, a rađanje Crkve Kristove, Njegove Zaručnice, Duhom Svetim nošene!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed doc. dr. sc. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.