Budi dio naše mreže

„Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.” Možemo nabrojiti tisuću različitih kušnji kroz koje prolazimo u životu, ali sve se nekako mogu svesti na ove tri. Rekli smo na početku kako je korizmeni hod pokušaj kopiranja Isusova boravka u pustinji. Tri stvari koje Crkva svim vjernicima u korizmi stavlja na srce, služe nam kako bismo pobijedili ove tri kušnje: post i odricanje oružje su za pobjedu nad požudom, djela milosrđa štite od gramzljivosti, a molitva je lijek za oholost.

/ im

Pročitajte u nastavku u promišljanju vlč. Tomislava Šaguda koje možete pronaći i na njegovoj mrežnoj stranici Šagud xyz.

Uvod

Svake se godine u evanđelju prve korizmene nedjelje prisjećamo Isusova odlaska u pustinju, gdje on proživljava tri temeljne kušnje duhovnog života. Iako nam ove kušnje isprva mogu izgledati pomalo strano, u njima se kriju tri glavne opasnosti za duhovni život. Isus nam daje primjer kako ih savladati.

Isus – novi Adam

Isus nakon krštenja odlazi u pustinju na četrdeset dana. Korizma traje četrdeset dana – poveznica je očita. Vrijeme od četrdeset dana ili godina u Svetom pismu označava vrijeme čišćenja i kušnje. Četrdeset su dana vode čistile zemlju u doba Noe, četrdeset je dana Mojsije na brdu Sinaj dobivao Božje zapovijedi, a Izrael je četrdeset godina živio u pustinji kako bi, pretrpjevši razne kušnje, naučio živjeti u potpunom povjerenju prema Bogu.

On ga mami da upotrijebi svoje božanske moći kako bi ga pobijedio, no Isus se ne da: želi pobijediti đavla kao čovjek, upravo zato da nama utre put i ostavi primjer kako pobijediti Sotonu.

Neposredno prije odlaska u pustinju Isus je kršten na Jordanu. Njegovo krštenje nije bilo kao naše, za oproštenje grijeha, jer on je bio bez grijeha. Bio je to simboličan silazak među grešnike, njegovo potpuno poistovjećivanje s nama, grešnim ljudima. Prvi su ljudi nasjeli na Sotonino zavođenje (usp. Post 3) i od tada su svi njihovi potomci trpjeli, zarobljeni okovima grijeha. Svi su ljudi nakon Adama padali u grijeh, nije se našao nijedan koji se mogao potpuno oduprijeti đavlu. Zato je Isus, ako je htio biti pravi čovjek, morao dopustiti da ga Sotona iskuša. Isus ovdje ne nastupa kao Božji sin, nego prvenstveno kao čovjek – sin Adamov. Ako otvorimo Lukino evanđelje, vidjet ćemo da neposredno prije današnjeg teksta imamo Isusovo rodoslovlje, gdje nam završna rečenica govori da je Isus Adamov sin (usp. Lk 3,38). Zato đavao Isusu stalno ponavlja: „Ako si Sin Božji…” On ga mami da upotrijebi svoje božanske moći kako bi ga pobijedio, no Isus se ne da: želi pobijediti đavla kao čovjek, upravo zato da nama utre put i ostavi primjer kako pobijediti Sotonu.

Tri temeljne kušnje

Ove tri kušnje kroz koje Isus prolazi, to su tri temeljne kušnje duhovnog života kroz koje svi mi prolazimo, koje nas udaljuju od Boga i našega poslanja. To su iste tri kušnje kroz koje su prošli prvi ljudi, kako je opisano u jednoj rečenici Knjige Postanka: „Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” (Post 3,6). Krenimo redom analizirati ove napasti:

Prva se kušnja tiče tjelesne požude: „stablo dobro za jelo”. Đavao od izgladnjelog Isusa traži da pretvori kamen u kruh i prekine post. Nije hrana loša kao takva; dapače, vrlo je dobra. Nakon što je đavao otišao, anđeli su Isusu donijeli hranu i on je jeo (usp. Mt 4,11). Problem nastaje kada nas tjelesna požuda – a to uključuje hranu, piće, seksualnost, želju za ugodom, lijenost i slično – udaljuje od našega poslanja i naših dobrih odluka. Isus je naumio četrdeset dana postiti, a đavao to želi prekinuti i natjerati ga da prekrši svoju odluku, tj. želi mu oduzeti slobodu da izvrši ono što je naumio. Zbog tjelesnih požuda nastaju strašne ovisnosti koje mogu potpuno paralizirati naš duhovni život i oduzeti nam slobodu, čak do te mjere da postanemo nesposobni ustrajati i u najsitnijim odlukama.

Isus je naumio četrdeset dana postiti, a đavao to želi prekinuti i natjerati ga da prekrši svoju odluku, tj. želi mu oduzeti slobodu da izvrši ono što je naumio.

Druga se kušnja odnosi na primamljivost zemaljskih bogatstava: sve što je „za oči zamamljivo”. Ovaj me dio uvijek podsjeti na neke scene iz filmova, recimo kada gusari nađu špilju sa skrivenim blagom, pa toliko razrogače oči da samo što im ne ispadnu. Bogatstvo je privlačno našim očima: okrećemo se za njim, gledamo u njega, želimo ga imati. Đavao želi zarobiti Isusa potičući ga na pokvarenu čežnju za materijalnim kraljevstvom, no on je došao navijestiti jedno drugo kraljevstvo, ono koje nije vidljivo sebičnim okom, nego čistim srcem. Teško će bogataš u kraljevstvo nebesko, jer bogatstvo zasljepljuje za prave vrijednosti.

Sotona pokušava Isusa nagovoriti na isto: da odbaci Očev plan spasenja, da smisli neki bolji i pametniji; neki plan u kojem neće morati trpjeti, biti osramoćen, u kojem će svojom silom i moći pokoriti neprijatelje.

Posljednja se kušnja tiče oholosti: „za mudrost poželjno”. Prvi su ljudi htjeli biti poput Boga i zato su odbacili njegove zapovijedi. Sotona pokušava Isusa nagovoriti na isto: da odbaci Očev plan spasenja, da smisli neki bolji i pametniji; neki plan u kojem neće morati trpjeti, biti osramoćen, u kojem će svojom silom i moći pokoriti neprijatelje. Kuša ga da usred glavnoga grada napravi spektakl, da doslovno siđe s neba i pokaže se ljudima kao božanski i moćni vladar koji će ih osloboditi ako mu se pokore, a ne kao trpeća ljubav koja je došla dati svoj život, razdati sebe u služenju ljudima.

Tri stvari koje Crkva svim vjernicima u korizmi stavlja na srce, služe nam kako bismo pobijedili ove tri kušnje: post i odricanje oružje su za pobjedu nad požudom, djela milosrđa štite od gramzljivosti, a molitva je lijek za oholost.

„Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega.” Možemo nabrojiti tisuću različitih kušnji kroz koje prolazimo u životu, ali sve se nekako mogu svesti na ove tri. Rekli smo na početku kako je korizmeni hod pokušaj kopiranja Isusova boravka u pustinji. Tri stvari koje Crkva svim vjernicima u korizmi stavlja na srce, služe nam kako bismo pobijedili ove tri kušnje: post i odricanje oružje su za pobjedu nad požudom, djela milosrđa štite od gramzljivosti, a molitva je lijek za oholost.

Zaključak

U svojoj borbi s kušnjama i Sotonom ne smijemo zaboraviti dvije važne stvari koje su blisko povezane. Prvo, Isus nije otišao u pustinju sam, nego „pun Duha Svetoga” (Lk 4,1). U konačnici, ne borimo se mi, nego Duh Božji u nama. „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20). Zato je molitva važna za poniznost: u njoj Bogu prepuštamo kontrolu nad svojim životom, a to je velik udarac oholosti, koja nam govori da sve moramo sami napraviti. Drugo, u sukobu s đavlom Isus se ne upušta u raspravu, nego citira Sveto pismo – najjače oružje u našim borbama. To će poslije Pavao predivno izreći: „Uzmite (…) mač Duha, to jest Riječ Božju.” (Ef 6,17). Duh Božji prebiva u Svetom pismu. Nije toliko važno znati napamet citirati tekst Pisma koliko puniti se Duhom Svetim dok molimo nad Božjom riječi. Neka nam to budu poticaji za korisne odluke ove korizme.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja