Iznenada, kad je prešao tridesetu, pojavljuje se u javnom životu i započinje novu djelatnost. On nema na raspolaganju nikakva ljudska sredstva bilo koje vrste, nema oružje, nema novac, nema akademsko znanje, nema političku potporu. Gotovo cijelo vrijeme provodi među siromašnim ljudima, ribarima i seljacima. S posebnom pažnjom traži carinike, bludnice i druge koje je “dobro” društvo odbacilo. Među njima On čini čuda u velikom broju i raznolikosti. Pridružuje sebi malu skupinu ribara koji Ga neprestano slijede kao Njegovi posebni učenici, piše Giuseppe Riccioti s portala Catholic Exchange.

Isus Krist i Marija Magdalena / Foto: Foto: Screenshot iz filma Pasija

Njegovo djelovanje traje nepune tri godine. Propovijeda doktrinu koja nije ni filozofska ni politička, već isključivo religiozna i moralna. Čini se da je sastavljen od svega što su sve različite filozofije odbacile, od svega što je cijeli svijet odbacio što dalje od Njega. Što je za svijet zlo, za Isusa je dobro. Siromaštvo, poniznost, podložnost, tiho trpljenje uvreda i ozljeda, povlačenje da bi se ustupilo mjesto drugima – to su najveća zla na svijetu, a opet najveća dobra za Isusa. Nasuprot tome, bogatstvo, časti, vlast nad drugima, i sve druge mnoge stvari koje predstavljaju sreću za svijet predstavljaju potpuni gubitak za Isusa, ili barem ozbiljnu opasnost.

Propovijedajući svoju doktrinu protiv svijeta, Isus je svjestan svog identiteta kao Mesije, ali se ne izjašnjava na početku kako svjetine, koje pulsiraju političko-mesijanskim nadama, ne bi protumačile Njegovu doktrinu kao političku proklamaciju i klicanje Njemu kao narodnom vođi.

Svijet, naime, vidi samo ono vidljivo i opipljivo; Isus izjavljuje da On vidi nevidljivo. Svijet ne upire svoj pogled ni u što drugo osim u Zemlju, i vidi je odozdo. Isus posebno usmjerava svoj pogled u Nebo, a Zemlju promatra s Neba. Za Isusa, zemlja dobiva svoje značenje samo s neba. Sadašnji život ima vrijednost samo kao priprema za budući život. To je mukotrpan i nepostojan dom, ali ima vrijednost kao pista s koje se polijeće na let prema trajnom domu ispunjenom radošću. Stanari nepostojanog prebivališta koji samo u njega polažu svoje nade i odbijaju ga napustiti, sačinjavaju kraljevstvo svijeta. Oni koji ostaju “unutra” samo kroz poslušnost, ali neprestano teže svom trajnom domu, čine Kraljevstvo Božje.

Između dva kraljevstva postoji, i bit će, nemilosrdni rat, koji će trajati sve dok jedno ili drugo ne bude potpuno poraženo. Snage obaju kraljevstava proizlaze iz ljubavi, ali prema različitim objektima. Podanici kraljevstva svijeta vole samo sebe ili ono što je njima korisno ili drago. Podanici Kraljevstva Božjega ljube prije svega Boga, a zatim cijelu hijerarhiju bića do onih koji su beskorisni i koji čine zlo, a prema njima imaju osobitu ljubav, i nastoje činiti dobro onima koji čine zlo ili ne znaju činiti dobro. Za njih davati znači stjecati, pa stoga ne poznaju mržnju, koja je vrhunac škrtosti. Ovog Kraljevstva Božjeg, čija je snaga ljubav Boga i ljudi, Isus je utemeljitelj.

Ovaj zemaljski dom je mukotrpan i nepostojan, ali ima vrijednost kao pista s koje se kreće na let prema trajnom domu ispunjenom radošću.

Kraljevstvo Božje je kraljevstvo koje su navijestili stari izraelski proroci, koji su prorekli da će njegov utemeljitelj biti Mesija obećan izabranom narodu. Propovijedajući svoju doktrinu protiv svijeta, Isus je svjestan svog identiteta kao Mesije, ali se ne izjašnjava na početku kako svjetine, koje pulsiraju političko-mesijanskim nadama, ne bi protumačile njegovu doktrinu kao političku proklamaciju i klicanje Njemu kao narodnom vođi. Njegovo osobno poslanje usmjereno je isključivo na izabrani narod, čuvara drevnih Božjih obećanja. Međutim, kad ta obećanja budu ispunjena, učinci Njegove misije izlit će se na sve narode zemlje.

U tu svrhu uspostavlja trajno društvo, Crkvu. Ali većina izabranog naroda ne prihvaća Njegovo propovijedanje, a oni koji su najneprijateljskije raspoloženi prema Njemu upravo su vođe tog naroda – svećenički glavari iz Hrama i farizeji iz sinagoga. Ovi su vođe uvjereni u Njegovu čudesnu moć i ne bi Mu smetali u mnogim točkama Njegovog učenja. Ali oni ne opraštaju Njegovu otvorenu osudu licemjerja vladajućih klasa i Njegovu nepokolebljivu osudu praznog formalizma koji uništava njihov vjerski život. Nakon što su Ga nevoljko tolerirali neko vrijeme, uhitili su Ga nakon izdaje, osudili Ga na sudu svoje nacije po vjerskim optužbama i dali Ga drugi put osuditi na sudu predstavnika Rima po političkim optužbama.

Farizej/Glumi Ante Gelo/Foto: Dario Zürchauer

Isus umire na križu. Nakon tri dana oni koji su Ga osudili uvjereni su da je uskrsnuo. Njegovi učenici, isprva neuvjereni, kasnije se predaju dokazima svojih osjetila, jer Ga vide i dotiču Ga svojim rukama više puta, i razgovaraju s Njim baš kao što su činili prije Njegove smrti.

Sigurno je da je Isus danas življi nego ikad među ljudima. Svi imaju potrebu za Njim, bilo da Ga vole ili da Ga proklinju, ali ne mogu bez Njega.

Ali Isusov paradoks se nastavlja, nepromijenjen, čak i nakon Njegove smrti. Kao što je u svom životu bio protivnost svijetu, tako i institucija koju je osnovao nastavlja na najnevjerojatniji način biti negacija svijeta. Nije ostavio nikakav odjek o sebi u višim krugovima društva svoga vremena. U cijelom Rimskom Carstvu povjesničari Ga ignoriraju, učeni nisu svjesni Njegovih učenja, građanske vlasti su u svojim zapisima u najvećem broju zabilježile Njegovu smrt. Sami vođe Njegove nacije, zadovoljni Njegovim nestankom sa scene, više su nego spremni potpuno Ga zaboraviti. Čini se da je Njegov lik sveden na agoniju Njegovog vlastitog izmučenog tijela na križu. Svijet likuje nad Njegovom mukom, baš kao što su svećenički glavari stajali likujući u podnožju Njegovoga križa.

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

Umjesto toga, ova Osoba koja drhti u agoniji iznenada ponovno ustaje kako bi okupila u svoje ruke cijeli svijet.

Postoje tri stoljeća progona i klanja, tri stoljeća koja kao da produžuju agoniju križa i odjekuju tri dana u grobu, ali nakon trećeg stoljeća građansko društvo postaje službeno Isusovim učenikom. Kraljevstvo svijeta ipak nije srušeno i rat se nastavlja u različitim oblicima, ali s istom tvrdokornom upornošću kao i prije. Isus, odnosno njegova institucija – Crkva, sve više postaje “znak osporavan” u povijesti ljudske civilizacije. Njegovo paradoksalno i tegobno učenje prihvatio je beskonačan broj ljudi i prakticirao je s intenzivnom ljubavlju, čak do najveće žrtve. Beskonačan broj drugih to odbacuje i bjesomučno mrzi. Moglo bi se reći da su svi napori najciviliziranijeg dijela čovječanstva bili koncentrirani na ovaj “znak osporavan”, bilo da Ga uzvise ili gaze.

Mnogi ljudi u prošlosti bili su jako voljeni – Sokrat od strane njegovih učenika, Julije Cezar od njegovih legionara, Napoleon od strane njegovih vojnika. Ali danas ti ljudi nepovratno pripadaju prošlosti; ni srce ne kuca na njihov spomen.

Sigurno je da je Isus danas življi nego ikad među ljudima. Svi imaju potrebu za Njim, bilo da Ga vole ili da Ga proklinju, ali ne mogu bez Njega. Mnogi ljudi u prošlosti bili su jako voljeni – Sokrat od strane njegovih učenika, Julije Cezar od njegovih legionara, Napoleon od strane njegovih vojnika. Ali danas ti ljudi nepovratno pripadaju prošlosti; ni srce ne kuca na njihov spomen. A kada su njihovi ideali suprotstavljeni (jer oni se još uvijek zagovaraju), nikome ne pada na pamet proklinjati Sokrata ili Julija Cezara ili Napoleona, jer njihove osobnosti više nemaju nikakvog utjecaja; oni su prošlost. Ali ne Isusa; Isus je još uvijek voljen, i još uvijek Ga proklinju; ljudi se još uvijek odriču svojih posjeda, pa čak i svojih života kako iz ljubavi prema Njemu tako i iz mržnje prema Njemu. Nijedno živo biće nije tako živo kao Isus.