U evanđeoskom ulomku vazmenog bdjenja evanđelist Marko predstavlja nam dva različita svijeta: svijet mrtvih, koji predstavljaju žene koje idu na grob oplakati onoga koga ondje više nema te svijet živih, koji predstavlja uskrsli Isus.

Žene, Isusove učenice, još uvijek su pod utjecajem Zakona, što potvrđuje njihovo skrupulozno obdržavanje subote. Naime, zajednica Isusovih sljedbenika još nije shvatila novost koju je Isus donio i još uvijek se nalazi pod utjecajem Staroga saveza. Da žene nisu obdržavale subotu, već bi se bile susrele s Uskrslim. No, subota je…

U ono se vrijeme tri dana išlo na grob, jer se tek četvrtog dana smatralo da je smrt konačna. Pritom bi žene, u uobičajenim okolnostima, oprale mrtvaca vodom i namazale ga uljem. Mazanje miomirisima bilo je rezervirano samo za kraljeve. Ove žene kupile upravo miomirise. Međutim, beskorisna je njihova nakana, jer je Isus već bio pomazan u Betaniji od anonimne žene. U Betaniji je Živi bio pomazan, sada pak žele pomazati mrtvog, kojega nema.  

Miris Betanije trebao je podsjetiti da je život (miris) jači od smrti (raspadanja). Žene toga još nisu svjesne.

Prema Marku, žene idu na grob „prvoga dana“ u tjednu. Taj „prvi dan“ podsjeća na djelo Stvaranja: „…tako bijaše večer pa jutro, dan prvi“. Tim brojem Marko ukazuje da s Isusom započinje novo stvaranje, u kojem život ne završava smrću, nego se nastavlja zauvijek. Prijelaz iz staroga u novo predstavljen je riječima „veoma rano, o izlasku sunčevu“. Taj prvi dan znači konačni dan izlaska sunca, bez njegova zalaska. To novo svjetlo još nije obasjalo žene. A kamen na grobnim vratima još uvijek razdvaja svijet živih od svijeta mrtvih. 

No, svjetlost novoga dana napokon obasjava žene koje ne vide više zatvoreni grob, nego otvoreni. 

Kakva li utjecaja svjetla!

Sve dok su, zabrinute, stajale pred velikim grobnim kamenom, nisu mogle vidjeti da su njihove brige – veliki kamen – zapravo nestale kad su podigle oči, odnosno kad su prestale misliti na sebe. Kamen, bez obzira koliko velik i težak, nije mogao zadržati snagu i moć života. Smrt nije konačno stanje i ona ne uništava život, jer u umiranju dolazi do eksplozije života kojega ni grobni kamen ne može zadržati. 

Žene ulaze u grob, kraljevstvo mrtvih, i umjesto da su ugledale mrtvoga, evo Živoga. Žene više ne promatraju, nego vide zbog iskustva susreta s mladićem, koji je slika života u svoj svojoj punini, a koji „sjedi zdesna“. To pak znači božansko stanje i podsjeća na Isusove riječi upućene velikom svećeniku da će vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile.

Taj mladić zaogrnut je bijelom haljinom, bojom božanske slave, a upućuje na preobraženje i na uskrsnule. Ti detalji opisa oslikavaju Isusov proslavljeni lik: onaj, koji je dao život na križu i dalje je živ, ali u svoj božanskoj punini.  

Kako su žene reagirale? Preplašene su. One, koje su bile svjedokinje Isusove smrti i polaganju u grob, sada ga vide živog, ali u božanskom stanju. 

Zato taj mladić mora reagirati, i to u imperativnoj formi: „Ne plašite se!“

Očito da su žene nekoga tražile, zapravo onog Nazarećanina, Isusa, mesiju koji je ubijen i koji nije uspio ponovno uspostaviti propalo Davidovo kraljevstvo. Žene traže raspetoga, odbačenog od naroda i prokletog od Boga. Stoga im mladić i govori: „Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga?“ 

Ako traže bogohulnika osuđenog od strane židovskih vlasti, ako traže raspetoga na križu kao najvećeg kriminalca, osuđenog od strane Pilata, takvoga ovdje, mrtvoga, u grobu nema. Štoviše, on ‘uskrsnu’!   

Isusov grob nije mjesto za njegove učenike. Sada, nakon što su iskusili susret sa Živim, to ih iskustvo vodi prema učenicima i Petru. Mladić ne šalje žene s nekom porukom ili navještajem o uskrsnuću, nego da one, na temelju tog iskustva s Uskrslim, idu ususret učenicima i Petru, onima koji su ga zatajili, pobjegli, ostavili…

Iako su ga njegovi najbliži ostavili, Isus ne ostavlja svoje. On je ljubav koja može biti odbačena, ali on ne odbacuje nikada! On je ljubav koja može biti izdana, ali on nikada neće izdati!

Dok je Isus još bio sa svojim učenicima, rekao im je da će, nakon što bude bio izdan i ubijen, uskrsnuti i da će ga vidjeti u Galileji. Zato mladić i šalje žene u Galileju. 

Isusova smrt nije bila kraj njegova poslanja, upravo suprotno. On je svoje djelovanje započeo u Galileji, a sada su njegovi učenici ti koji trebaju nastaviti njegovo djelo. 

I što žene čine? Umjesto da postupe kako im je bilo naređeno, one, uplašene, bježe. Kao i učenici u Getsemanskom vrtu. Još gore, „nikomu ništa ne rekoše jer se bojahu“. 

Zašto i čega se bojahu? One su vidjele pobjedu Mesije, no ta se pobjeda ostvarila preko smrti a ne po moći, vlasti. To ih zbunjuje, to ih plaši.

Nakon susreta s mladićem, Isusom, shvatile su da se moraju odreći svih misli o zemaljskim uspjesima, svih nacionalističkih očekivanja superiornosti jednog naroda nad svim ostalim, i prihvatiti progon religiozne institucije zbog koje mogu izgubiti i vlastiti život. Kako još nisu spremne to prihvatiti, boje se. 

Nikomu ništa nisu rekle, jer je susret s Uskrslim za njih bio zapravo jedno veliko razočarenje. One su se uputile na grob kako bi iskazale počast ubijenom Mesiji, koji je mrtav, položen u grob na čijim je vratima veliki kamen.

A Isus je živ! Njegovo uskrsnuće znači da neće biti nekog drugog mesije, da neće biti obnove propalog Davidova kraljevstva, da neće biti osvete nad Rimljanima, da neće biti gospodstva nad ostalim narodima… ništa od svega toga.

Preteško je to prihvatiti!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed fra Alberta Maggija, talijanskog bibličara, koju je preveo i prilagodio vlč. doc. dr. sc. Zdenko Ilić, prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.