Neobična je njegova 'priča'. Osim što ovom Murterinu u Zagrebu redom krivo izgovaraju u naglasku i ime i prezime, salezijanac don Mihovil Kurkut, direktor nakladnika 'Salesiana', nije ostavio neizbrisiv trag samo kao župnik Kmana ili povjerenik za pastoral mladih Hrvatske salezijanske provincije, već i kao talijanski salezijanac. On je nakon 15 godina redovničkog rada s druge strane 'sinjega mora' ostvario transfer – nenogometni, nego svećenički – i vratio se u Domovinu. Sve to i puno više podijelio je s Rašeljkom Zemunović u novom 'Glasniku Srca Isusova i Marijina'.
Povod za razgovor bio je veliki Četvrtak – i dan ustanove svećeništva.
Zaređen je 2. travnja 2005. u Šibeniku. Iste večeri objavljeno je da je umro papa Ivan Pavao II. Dan poslije kad je bila mlada misa u Murteru tužnu atmosferu zbog papine smrti preokrenuo je riječima:
„Jedan svećenik se jučer preselio u vječnost, a drugi se rodio.”
Mihovil se rodio 21. listopada 1975. u Šibeniku, a već nakon dvije godine sele u Zagreb – zbog očevog političkog utega ‘proljećara’ – gdje ne odustaje od svog ‘murterskog’ narječja i navijanja za Hajduka.
On i mlađi brat su ministrirali, sestra pjevala u crkvenom zboru, a za Božić se nije išlo u školu zbog čega ih je uvijek čekao ‘raport’ kod školskog pedagoga.
Obitelj je živjela skromno, ali i nije se razgovaralo o duhovnosti.
Mihovil je oduvijek bio tvrdoglavo dijete, toliko da je imao dva velika sukoba s ocem, pogotovo onda kada je odlučio ubuduće stalno ići na nedjeljne ‘mise za mlade’ kod don Petra Šimića, a ne više na ranojutarnje s obitelji.
„Kasnije sam shvatio da sam toga dana odlučio biti katolik… I nikada više nisam propustio misu.”
Zamjerio je salezijancima što tijekom sazrijevanja nisu prema njemu bili strožiji, ali ipak upoznali su ga s don Boscom, svecem koji se mogao potući za drugoga.
Ipak, u srednjoj školi vodio je ‘paralelan život’, pa iako je pokrenuo zajednicu mladih istovremeno je otkrio ‘čari izlazaka’ u to ratnom vrijeme, no nikad nije probao drogu.
Bio je tihi lider; Titovu sliku skinuo je sa školskog zida, sa 16 godina se htio priključiti HOS-ovcima i šetao je s hajdučkim šalom po gradu ne propuštajući nijedno gostovanje voljenoga kluba blizu Zagreba.
No – gdje god bila utakmica – nedjeljna misa se nije propuštala.
„Zbog Njega sam bio sprema ići u ‘fajt’, ali s Njim nisam bio spreman razviti osobniji odnos” i to se prvenstveno manifestiralo u njegovom otporu prema ispovijedi.
Don Mihovil je govorio i o bolnim trenucima iznenadnog gubitka nekoliko dragih ljudi, a za jednu smrt godinama se i krivio.
„Sve te smrti u meni su otvorila brojna pitanja”, rekao je, kao i da se plašio koncepta Božjeg milosrđa.
Počeo je razmišljati o prolaznosti života, tragati za smislom i potpuno ga je konačno ispunio te 1993. ‘slučajan’ susret sa salezijanskim oratorijem u Italiji „gdje sam susreo jedno drugačije kršćanstvo” – kapelicu na otvorenom – a tamo je završio zbog ‘nesporazuma u prijevodu’.
Pokreće Kurkut i prvi oratorij kod nas. U njemu se konačno budi poziv i biva 15 godina član Venecijanske salezijanske provincije.
Isplati se baš zbog toga – i zbog puno drugih vrlo zanimljivih i intrigantnih detalja – potražiti najnovije pred/uskrsno tiskano izdanje isusovačkog ‘Glasnika Srca Isusova i Marijina’.