Ponajprije, dolazak Gospodinov uključuje nas koji Ga iščekujemo. Mi smo, sa svim svojim vrlinama i manama, oni koji su potrebni Njega i Njegove blizine. Mi smo oni koji, u ovom i ovakvom vremenu i svijetu, čeznemo za Njegovim mirom i da čujemo riječi proroka Izaije: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Gospodnje ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: ‘Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnite u stepi stazu Bogu našemu. Svaka dolina neka se povisi, svaka gora i brežuljak neka se spusti; što je krivudavo, neka se izravna, što je hrapavo, neka se izgladi! Objavit će se tada slava Gospodnja i svako će je tijelo vidjeti, jer Gospodnja su usta govorila.'”

O, kako utješno zvuče ove riječi proroka Izaije!

Nadalje, Gospodinov dolazak uključuje vrijeme u kojemu Ga čekamo. Vrijeme nam je darovano za promjenu naših misli i djela, za naše obraćenje. Apostol Petar u svojoj poslanici jasno kaže: “Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.”

Kako dočekati Onoga koji dolazi?

Advent ili došašće uključuje i način dolaska Onoga koga čekamo: “Kao tat će doći dan Gospodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počéla se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti. Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti, iščekujući i pospješujući dolazak dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti i počéla, užarena, rastaliti. Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.”

Dolazak svakoga velikodostojnika među ljude često se najavljuje. U stara vremena trubama i zvonima, danas na društvenim mrežama ili na blještavim ekranima.

A na početku Evanđelja po sv. Marku stoji drugačiji podsjetnik, ponovno, na Izaiju proroka: “Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’ Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: ‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.'”

Srce mora biti čisto, ne kuća!

Čežnja svakoga ljudskog srca, pa i onoga koji se naizvan bori protiv Boga, je približiti se Njemu i smiriti svoje srce na Srcu Njegovu. Ne, kuća za Božić ne mora biti savršeno čista, ne mora biti ispečeno petnaest vrsta kolača, darovi ne moraju biti prekrasno zapakirani i podijeljeni svima… Sve to može biti, ali može biti i uzalud – ako u srcu nismo pronašli mir, zahvalnost i tihu radost zbog Božića, maloga Boga koji ovih dana dolazi tebi i meni, poštovani čitatelju.

Zato, raduj se, ovih dana ispovijedi, pohodi bolesnika, učini što je nužno i u miru iščekuj Badnjak, da ti zasja istinsko svjetlo prave božićne noći!