Božji govor ljudi ne razumiju uvijek i svagda. Premda je Božja riječ pisana za sve ljude i za sva vremena, čovjek ju jednostavno nije uvijek spreman čuti, razumjeti, prihvatiti. Zato Bog često propitkuje čovjeka: raznim životnim pitanjima, kušnjama, darovima i poteškoćama. Temeljno pitanje našega vjerničkog života glasi: Tko je (za mene) Isus Krist? S jedne strane, odgovor na to pitanje vrlo jednostavan: on je Sin Božji, Spasitelj, Prijatelj i sve ono drugo što o Bogu znamo iz vlastitog iskustva ili što su nam drugi rekli. Na sličan način, na Isusovo pitanje iz današnjeg evanđelja: „Što govore ljudi, tko sam ja?“ (Mk 8,27) i „Što vi kažete tko sam ja“, Petar spremno odgovara: „Ti si Pomazanik – Krist!“ Savršen odgovor na ne baš lako pitanje.

Međutim, Bog želi igrati s čovjekom otvorenih karata. On, Krist, Sin Božji, nije došao da svoje učenike oslobodi od nevolje, progonstva, prijezira, odbacivanja i slično. Čak, štoviše, on im uz sve dobro što će primiti kao njegovi učenici nagovješćuje progonstvo i mučeničku smrt. Primjer Božjega sluge, koji vrši njegovu volju, susrećemo u današnjem prvom čitanju iz Knjige proroka Izaije. Božji sluga ne zaklanja svoje lice: ni od pogrda, ni od pljuvanja, znajući da je Bog s njim u slavi i u poniženju. Kroz cijelu povijest Izraela Židovi su lakše prihvaćali (koji puta i jedino) Boga koji je moćan i snažan, Boga koji pobjeđuje i uništava neprijatelje (uzmimo samo neke starozavjetne psalme).

Na isti ili sličan način razmišljali su i Isusovi učenici. Petar, na spomen Isusove muke, odvraća Isusa. U Matejevu izvještaju, nakon što je Isus nagovijestio svoju muku i smrt, Petar čak govori: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,23). Lako je i prihvatljivo vjerovati u Boga koji sve rješava, koji je moćan i ispunjava sve moje želje. Ali kako prihvatiti i vjerovati u Boga koji kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34), a te smo riječi upravo čuli u današnjem evanđelju. To čovjek ne može svojim snagama, svojom pameti i životom. Božji je to dar, milosni dar, a zovemo ga dar vjere. Danas zahvalimo Bogu na tome daru.

U susretu s Isusom otkrivamo Boga koji se do kraja daje: ništa ne zadržava za sebe, ništa ne skriva.

Svakako, treba voditi računa da se vjera djelom – životom potvrđuje, usavršava, osnažuje. Imati vjeru bez konkretnog svjedočenja (pa i po cijenu vlastitoga života) gotovo je nemoguće. Stoga nas apostol Jakov u svojoj poslanici podsjeća i pita: Može li me vjera (bez djela, bez konkretnog kršćanskog života koji prihvaća križ) spasiti. I u naše ime odgovara: Ne može! (Jak 2,14). Znamo, spasenje dolazi po Kristovu križu i s Kristova križa. Zato nas ne treba iznenaditi, kad Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Govoriti o Kristu ili o njegovim učenicima nemoguće je bez križa. Stoga nam se uvijek valja iznova vraćati Kristu i njegovu križu, u kojemu ćemo pronalaziti smisao za naš vlastiti križ. U susretu s Isusom otkrivamo Boga koji se do kraja daje: ništa ne zadržava za sebe, ništa ne skriva.

Bog igra otvorenih karata. Isus na više mjesta i na više načina svojim učenicima sve otvoreno govori, upućuje i tumači ono što ne razumiju. Jednako tako im govori: sada ne razumijete i ne možete nositi, ali doći će dani kad ćete to moći i kad će se to od vas tražiti. Učenici malo-pomalo rastu u svojoj vjeri, u nasljedovanju Krista i njegova križa. Jedino tako je moguće razumjeti i prihvatiti logiku gubljenja, nestajanja, darivanja… križa.

Smijemo i mi danas zamoliti Isusa da nam dadne svoga Duha, da razumijemo, prihvatimo i dajemo.

Smijemo i mi danas zamoliti Isusa da nam dadne svoga Duha, da razumijemo, prihvatimo i dajemo. U ovoj euharistiji želimo osnažiti svoju vjeru i hod za Gospodinom. Želimo i mi malo-pomalo rasti u svojoj vjeri. Ona nam pomaže da prihvatimo i nosimo sve ono što našim snagama i pameću ne možemo. Na kraju, još je jedna važna činjenica koju ne možemo izgubiti iz vida. A to je da Isus kaže: hoće li tko za mnom… Isus u potpunosti poštuje moju slobodu: hoću li ili neću, odluka je moja. Želim danas jasno izgovoriti: Da, Gospodine, hoću ići za tobom. Iako je tvoj put put križa, zajedno sa sv. Petrom želim jasno posvjedočiti. Kome da idem, Gospodine, jer jedino ti imaš riječi vječnoga života. Ustvari, jedino ti i daješ život koji nikada ne prestaje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Josipa Ivešića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.