I sada želim poći i biti tvoja ljubav onima koji je nisu svjesni, želim voljeti te potpuno svakom svojom misli, riječju i djelom. Želim voljeti te u svoj Tvojoj djeci, nahraniti te i napojiti kad te sutra sretnem na putu. Želim ljubiti te kao što sam ljubljen – potpuno i do kraja.
Korisnici društvenih mreža rado posjete profil karmelićanina br. Jakova Milića koji ih svojim razmišljanjima potiče na kršćanski rast. Brat Jakov od Križa inače je liječnik, a ove jeseni zaređen je za đakona. Na Instagramu je promišljao o Božjoj ljubavi prema nama. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
Mnogi imaju problema s osjećajem ljubljenosti. Možda nekome posluži jedno moje staro promišljanje od prije ulaska u samostan, iz vremena kad još nisam iskreno vjerovao u Božju ljubav: Često kad razmišljam o sebi vidim sve ono što jesam, a što nije od Tebe, vidim sve ono što nisam, a Ti si mi namijenio, vidim samo tamu, svoje zlo što tinja negdje u dubini. I bojim se pustiti glas, podići pogled prema Tebi i tražiti milost, kad mi savjest brani osjećati se voljeno; voljeno i sretno.
Neshvatljivo mi je, ali vjerujem da bliži si mi nego li sam sam sebi…
Priznajem da mi je pojam ljubljenosti prilično dalek i da mi je teško razumom si predočiti da sam voljen. Teško mi je shvatiti tu ljubav koja gori od Postanka, ljubav kojom je svijet za mene stvoren, i ja u njemu. Neshvatljiva mi je ljubav koja bi zamijenila sve za prašinu ovog svijeta, i zbog koje bi bio spreman uzeti lik sluge kako bi mi pokazao da su i moje patnje, ma koliko bolne i ponižavajuće bile, dostojne čovjeka. Neshvatljiva mi je muka koju si podnio da me spasiš od mojih grijeha, da uzmeš krivnju za svaku moju nevjernost i kažeš da sam dobar (usp. Post 1, 31) ma koliko loše to moje ja jest. Neshvatljivo mi je, ali vjerujem da bliži si mi nego li sam sam sebi, vjerujem da tu si negdje iza ugla, da čekaš tren kad ću odlučiti vratiti ti se. Vjerujem da čuvaš more svoje milosti koje odijelit će me od tvoje pravde i da ćeš zaboraviti sve ono što bilo je loše i razveseliti se što sam ponovno tu.
I kada padnem, znam da ja nisam svoj pad već samo dijete što je izgubilo svoj put.
Razum mi ne može obuhvatiti nešto tako veliko da u sebi sadrži cijelo postojanje, a opet tako maleno da tinja mi negdje duboko u duši i progovara, oduvijek, tihim glasom savjesti i zove me, biti Tvoja ljubav u svijetu, biti Tvoje ruke i Tvoj glas jer nemaš drugog tijela osim mojega da činiš dobro mojim stazama. Učiš me voljeti te u svakom Tvome stvorenju i svemu stvorenome da bih tako mogao naučiti ljubiti i samu Tvoju bit. I stavljaš tolike kušnje pred mene kako bih ih ljubavlju nadvladao i negdje na putu naučio voljeti i sama sebe. Znam da ljubav je moj istinski poziv jer samo ona obuhvaća svaki moj korak prema Tebi. Ona je prva među zapovijedima (Mt 22,36; Mk 12,30; Iv 13,34), ona je Put koji si zacrtao jer Ti si Ljubav i samo njome mogu nastojati postati Ti sličan. Ma koliko osjećao zov svoje tame i bio rastrgan između onoga što bio sam i tvojom ću milošću biti, znam da Ti si moja srž, čist, beskrajan i vječan. Znam da savršen sam jer Ti si savršen, da Tvoje sam ljubljeno dijete, jer Tvojom ljubavlju sam stvoren. I kada padnem, znam da ja nisam svoj pad već samo dijete što je izgubilo svoj put. Kad pogledam se u ogledalo i vidim opet sjene svojih zala znam da to su samo sjene, samo odrazi iskrivljeni na pukotinama Istočnog grijeha, onoga istinski savršenoga stvorenja što si ga u svojoj ljubavi stvorio. Savršenoga, jer znam da Ti ne stvaraš ništa manje od toga.
I sada želim poći i biti tvoja ljubav onima koji je nisu svjesni, želim voljeti te potpuno svakom svojom misli, riječju i djelom. Želim voljeti te u svoj Tvojoj djeci, nahraniti te i napojiti kad te sutra sretnem na putu. Želim ljubiti te kao što sam ljubljen – potpuno i do kraja.