Kako su ponekad oni koji su samo usmjereni na sebe spremni skinuti maske s osmijehom na licu i pokazati svoje prave osobine , i to baš one koje ih prljaju i sramote. Kako nam evanđelist Marko navodi, do ovog trenutka Isus poziva učenike, izagnao je zloduha u sinagogi u Kafarnaumu, ozdravio Petrovu punicu, donosili su mu ljude oboljele od raznih bolesti i on ih je ozdravljao (gubavca, pa uzetoga), također objedovao s grešnicima. Kad se uzme obujam posla koji je imao napraviti i koji je učinio, postavlja se pitanje kad je taj, pravi Bog i pravi čovjek, stigao odmoriti? Kad je stigao misliti malo i na sebe? Nešto o tome donosi nam odlomak koji slušamo danas. 

Kako je jednostavno ocrniti i etiketirati nečije dobro djelo samo zato što nije u skladu s onim što sam ja u svojoj ljudskosti zamislio.

Zbog čega ovaj izraz da je Isus izvan sebe? Nama je takav izraz negativno obojen, predstavlja nekoga tko je izgubio razum, zdravu pamet, tko je potaknut nekim unutarnjim ili vanjskim čimbenicima doveden do stanja svojevrsne iracionalnosti. Očito je ovaj izraz koji donosi evanđelist imao i nekakav popratni znak, ljudskom oku vidljiv, da su Isusovi sunarodnjaci, osobito oni najučeniji, sebi dopustili reći da je Isus pun duha nečistoga, da je u kooperaciji s Beelzebulom, da je on u njemu i da mu on pomaže, asistira u svim ovim djelima koja je činio. Kako je jednostavno ocrniti i etiketirati nečije dobro djelo samo zato što nije u skladu s onim što sam ja u svojoj ljudskosti zamislio. Isus djeluje, liječi, čisti, oporavlja – i ne valja. Možemo se samo zapitati kakvu sliku o Bogu u sebi nose pismoznanci ako su spremni unatoč tim Isusovim djelima reći da on surađuje s đavlom. 

Hula je neoprostiva, kaže Isus, jer negiraš snagu Duha Svetoga u samom Kristu, potom u onome što je on iza sebe ostavio.

Isusovo objašnjenje je logično kad govori da Sotona neće sam sebi nauditi, nego je tu da naudi drugima kako bi sebe uzdizao. To nam je sasvim jasno. Možda upravo zato i ovo stanje njegove izbezumljenosti, trenutka izvan sebe, jer je proniknuo njihova srca i vidio da unatoč tome što su im oči vidjele, opet nisu spremni povjerovati. Isusova prijetnja suvremenicima, s pravom izrečena, odzvanja i danas, možda još više nego u ono vrijeme. Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Jer govorahu: „Duha nečistoga ima.“ Hula protiv Duha Svetoga nije jednostavno izgovaranje psovke koja će uključivati njegovo ime; to nije samo pravljenje goluba ili plamena od stiropora, koje onda uništiš u inat nekome ili Crkvi… Hula je neoprostiva, kaže Isus, jer negiraš snagu Duha Svetoga u samom Kristu, potom u onome što je on iza sebe ostavio. Na stijeni je sagradio Crkvu koja ide ovim svijetom i djeluje Duhom Svetim. Ostavio nam je sakramente u kojima je živ i prisutan Duh Sveti. Tradicija Crkve toliko je bogata svjedočanstvima onih koji su po Duhu Božjemu živjeli i ravnali se. To je hula, to je neoprostivo – negirati Isusa, Crkvu, Tradiciju, Duha Božjega. I nije to neoprostivo jer je Isus odlučio da ti sada, zbog toga, neće oprostiti. Neoprostivo je jer tada ne vjeruješ u spasonosnu snagu Boga živoga, jer ga izričito odbacuješ i niječeš. 

Opomena je ovo i nama koji se zovemo njegovim učenicima, koji ga nasljedujemo, radimo na njegovoj njivi. Zbog čega je netko pohulio na Duha Svetoga, odbacio Boga, Crkvu, sakramentalni život? Zbog toga što u meni i tebi nije prepoznao djelovanje Duha Svetoga. Zbog toga što je u meni i tebi, gdje god bio i kojem god staležu vjernika pripadao, taj netko u svojoj ljudskoj slabosti prepoznao suradnju s nečastivim kad je u pitanju svjedočenje životom.

Neka se izvanjski čovjek raspada i zemaljski dom razruši ako treba, no, ako je za Krista i spasenje duša, onda nije uzaludno.

Ideš na misu i izlaziš iz crkve nepromijenjen, moliš se samo da molitvu prevališ preko usta, ne opominješ, živiš razvratno, pijančiš, odaješ se porocima kojih se ne želiš riješiti, narušavaš međuljudske odnose svojim lošim pristupima… Logično da je onda drugom teško vidjeti pravu sliku Crkve ako ju ti prezentiraš na tako nečastan način. Slušaj Pavla kad ti govori da se nutarnji čovjek obnavlja, da se u tebi gradi Božje zdanje, dom nerukotvoren, koji ćeš baštiniti na nebesima. Neka se izvanjski čovjek raspada i zemaljski dom razruši ako treba, no, ako je za Krista i spasenje duša, onda nije uzaludno. Ako se pak raspada zbog sebičnih namjera i želja, onda se pitaj zaslužuješ li baštiniti obećano ili ne.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Šafa prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.