Hoćemo li biti spašeni? Ovako postavljeno pitanje može djelovati prilično površno i neprecizno. Iz njega nije jasno ni od čega ni kada spašeni. No, zanima li nas uopće odgovor na pitanje o spasenju? Ako je odgovor potvrdan, onda ćemo i pitanje oblikovati puno preciznije i životnije. Ako u nama postoji želja za spasenjem, onda ćemo i to pitanje postavljati s velikom pažnjom koja će biti praćena žarkom vjerom i pouzdanjem. Za Isusova je suvremenika upravo tema spasenja nešto prvotno, nešto što ga najviše zanima i time započinje svoje obraćanje Isusu.

Sama misao na spasenje izražava našu žudnju za nebom, za onim što je iznad nas i što nas čeka kao oslobođenje od raznih zarobljenosti. Potrebu i želju za spasenjem ima onaj koji spoznaje da je ugrožen i zarobljen. Toga u ljudskom životu zasigurno ne manjka, no jesmo li spremni prepoznati i priznati svoje verige koje mogu biti maknute samo spasenjem? Prije svega, prepoznajmo svoju ugroženost grijehom, svoju nagnutost prema zlu, koje umjesto spasenju, teži zatiranju onoga što je život. Umjesto toga, spasenje želi, nudi i obećava život, vječnost.

Vjerujemo kako ćemo se jednoga dana naći u trenutku kada ćemo znati jesmo li spašeni. Bit će to trenutak krajnjeg ganuća i radosti ili možda krajnjeg razočaranja i nevjerice

Isusova sugovornika zanima spašava li se mnoštvo ili tek nekolicina. S obzirom da Isus ne daje izravan odgovor, dvojba postoji i u naše vrijeme. Kad bi se radilo o mnoštvu, možda bi to umanjilo naš trud u činjenju dobra, a kad bismo znali da se radi tek o nekolicini možda bismo odustali smatrajući da nam je taj cilj nedostižan.

Vjerujemo kako ćemo se jednoga dana naći u trenutku kada ćemo znati jesmo li spašeni. Bit će to trenutak krajnjeg ganuća i radosti ili možda krajnjeg razočaranja i nevjerice. Na nama je truditi se kako bi nas Krist mogao prepoznati kao svoje, kao one koji mu pripadaju i čine svjedočanska djela Božje ljubavi. Dok ovo slušamo, znači da još imamo vremena kako bismo svoje lice učinili Bogu prepoznatljivim. Nije dovoljno da se riječima čvrsto kunemo da smo njegovi, a naši se životi gube u svemu što je površno i trulo. Svoju kršćansku prepoznatljivost znajmo izgrađivati i obnavljati stalnom zagledanošću u Božje lice, u Božja otajstva koja su nam velikodušno ponuđena. Dopuštajmo si biti pogledani od njega već sada na zemlji kako bi nas on prepoznao kada ovaj naš život dođe svome kraju.

Ponekad se, samo zato što smo kršteni, prečvrsto držimo sigurnosti spasenja

Kada se govori o spasenju, gotovo kao da je neizostavno govoriti i o prvim i posljednjim mjestima, o zaslugama, o elitizmu. Možda Gospodin, na što nas često potiče i papa Franjo, traži od nas da se ne osjećamo previše superiornima, nego da prihvatimo i one drukčije od nas kao pravu braću. Da bismo u tome uspjeli, prvo moramo prihvatiti da se ljepota bratstva ne očituje u potpunoj jednakosti misli i ujednačenosti djelovanja. Naprotiv, njezina ljepota leži u različitosti koja je spremna cijeniti svoje vrline, a dovesti u pitanje svoje manjkavosti.

Ponekad se, samo zato što smo kršteni, prečvrsto držimo sigurnosti spasenja. A ono je ipak fleksibilnije i trajnije. Svoje krštenje ispunjavamo ne nekim magičnim činom, nego stalnim prianjanjem uz Božji naum. I to ne kruto i onako kako sam ja zamislio, nego onako kako me o tome poučava crkveno učiteljstvo. Ono nam danas na razne načine govori kako trebamo prihvaćati one koji dolaze sa svih strana svijeta. Te strane svijeta nadilaze puku geografsku određenost te prije svega govore o različitosti koja postoji u ljudskom rodu. Koliko god netko bio različit od nas, koliko god mislili da za njega nema spasenja, budimo oprezni. Moglo bi nam se dogoditi da upravo tu osobu vidimo u vječnom zajedništvu s Bogom, a sebe negdje daleko, s druge strane. Onaj koji ponižava druge i stavlja se ispred njih, makar to bilo i u redu za spasenje, vrlo lako bi se mogao naći vani, izbačen.

Svojim krštenjem dobili smo ulaznicu za veliki događaj spasenja. Na nama je tu ulaznicu pronijeti putovima života te ju sačuvati, makar i poderanu i prljavu, te donijeti u onaj dan pred Gospodina. Ta prljavština ulaznice bit će slika naše grešnosti i nedostojnosti, ali i želje da želimo vječni život s Bogom. Želimo spasenje i uzdamo se da ćemo ga dobiti ne zato jer smo uvjereni u svoju pravednost i zasluge, nego zato što vjerujemo u silinu Božjeg milosrđa.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Davora Senjana prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.