Budi dio naše mreže

HKR-ov suradnik Zvonko Franc: "Odmalena sam htio biti radijski voditelj"

"Kao mali (još prije polaska u školu), htio sam biti radijski voditelj jer mi se taj posao činio posebnim, kreativnim i vrlo zabavnim. U staroj sam šupi povješao svakojake žice, predmete i složio si svoj radijski studio. A onda sam malo narastao i, gledajući koliko je svijet oko mene često okrutan, a pogotovo mi ljudi, odlučio da se tome mogu najbolje suprotstaviti kao svećenik. Htio sam promijeniti svijet! To je nekako i normalno u tim godinama", svjedoč HKR-ov radijski voditelj Zvonko Franc za portal Muževni budite.

/ bg

Suradnik Hrvatskoga katoličkog radija Zvonko Franc za portal Muževni budite, čiji je kolumnist, predstavio se čitateljima, odnosno dao je svjedočanstvo vjere koje prenosimo u cijelosti.

“Prije nekoliko godina trojica mojih prijatelja i ja pokrenuli smo inicijativu koja je za cilj imala okupljati muževe koji žele, ni više ni manje, nego biti – sveti. A što bi drugo pravi Hrvati i muževi mogli željeti!?

Kad sam čuo da se pokreće ovaj portal i da mu je cilj otkrivati i promovirati katoličku duhovnost muževa i za muževe, obradovao sam se. Treba nam takav portal. To je prvi razlog zašto sam prihvatio poziv urednika Krunoslava da se priključim ekipi vrsnih muževa koji već pišu za ovaj portal. Drugi je razlog podosta sebičan – preuzimanjem obveze natjerati sebe na razmišljanje, usvajanje novih znanja, ukratko – rad na sebi. To nije loša sebičnost.

I tako sam se počeo pripremati za prvu kolumnu. Kako to obično biva, red je da novi kolumnist u prvoj kolumni objasni zašto mu se kolumna zove tako kako se zove. U mome slučaju – „Mali princ“. No, prije nego sam počeo pisati na tu temu, uvidio sam da su se drugi kolumnisti predstavili. Dakle, moram prvo odgovoriti na pitanje – tko sam? Pa tek onda što želim. I krenuo ja pisati svoje kratko predstavljanje… I nastalo je ovo u nastavku.

Tko sam?

Zagorec s dva imena od kojih ovo drugo vrši funkciju prezimena. Odrastao sam u prelijepom mjestu Donja Višnjica na granici sa Slovenijom. Kao mali (još prije polaska u školu), htio sam biti radijski voditelj jer mi se taj posao činio posebnim, kreativnim i vrlo zabavnim. U staroj sam šupi povješao svakojake žice, predmete i složio si svoj radijski studio. A onda sam malo narastao i, gledajući koliko je svijet oko mene često okrutan, a pogotovo mi ljudi, odlučio da se tome mogu najbolje suprotstaviti kao svećenik. Htio sam promijeniti svijet! To je nekako i normalno u tim godinama. (Trebat će mi desetljeća da shvatim da se svijet najefikasnije mijenja promjenom sebe. A da ta istina života nađe put od razuma do srca i obratno, uvijek i u pravo vrijeme, trebat će mi cijeli zemaljski život.)

Da, Božja ‘šutnja’, kao uostalom šutnja svakog oca, majke, zna jako boljeti. Razlika kod Božje očinske ‘šutnje’ u odnosu na našu ljudsku jest ta što u trenucima kad Ga čovjek ne želi ili ne može čuti zbog vlastite buke ili buke oko sebe, Bog nikad neće odustati od nas, nego s riječi i govora prelazi na djela, činjenje.

Zasigurno je na moj odabir svećeničkog zvanja utjecalo i to što sam manje slušao radio, a više župnika te počeo ministrirati. I tako sam završio u Sjemeništu na Šalati. Hvala Bogu! To vrijeme tamo provedeno bio je poseban period u mome životu i neizmjerno sam zahvalan odgojiteljima isusovcima, pa kasnije našim ‘petrovcima’ te profesoricama i profesorima Nadbiskupske klasične gimnazije na neizmjernom bogatstvu koje su nam darovali kroz svoju službu.

Nije im bilo lako s nama, no siguran sam da će ih dragi Bog nagraditi za sve njihove žrtve i ljubav koju su ugradili u svoje služenje u odgoju i obrazovanju. Onda sam otišao i u Bogoslovno sjemenište i započeo teološko-filozofski studij. Budući da nisam baš bio siguran u svoj svećenički poziv, jer to je ipak i ponajprije Božji poziv, a nikako posao, trebalo mi je dosta vremena da dobijem Božji odgovor. Bilo je to uistinu vrijeme intenzivnog monologa s Bogom. Dakako, ja sam cijelo vrijeme govorio, a Bog, kakvi već jesu dobri i pravedni očevi, strpljivo je slušao, slušao, slušao…

Danas, kad sam i sâm otac, razumijem Boga i njegovu ‘šutnju’, jer djeca uglavnom, kad nešto silno žele, samo sebično ponavljaju svoju želju i uopće ne dopuštaju čuti odgovor. Pogotovo ne onaj koji ne očekuju od roditelja.

Sva sreća, Bog je strpljiv, kako i treba biti pravi otac, ako želi dobro odgojiti svoje dijete i usmjeriti ga na pravi put. I Bogu je uistinu najvažnije da smo mi ljudi, Njegova djeca, sretni. Zato nas je i stvorio. Iz ljubavi! A koliko nas voli, pokazao je na najradikalniji način – smrću svoga Sina. Na križu. Postao je i sam čovjekom kako bi nam pokazao koliko nam je blizu, koliko nas voli i što je sve spreman učiniti za nas, svoju djecu, kako bi nas spasio, kako bi nam pokazao pravi put do vječnog života.

Razarala me ta Božja odsutnost, a opet sam Ga mogao gotovo dotaknuti što me ispunjalo neopisivom milinom. U tim trenucima najdublje patnje i boli, osjećaja bespomoćnosti i beznađa, vidio sam Isusa kako On nosi moj križ, a ja hodam uz Njega.

Da, Božja ‘šutnja’, kao uostalom šutnja svakog oca, majke, zna jako boljeti. Razlika kod Božje očinske ‘šutnje’ u odnosu na našu ljudsku jest ta što u trenucima kad Ga čovjek ne želi ili ne može čuti zbog vlastite buke ili buke oko sebe, Bog nikad neće odustati od nas, nego s riječi i govora prelazi na djela, činjenje.

U svojoj Svetoj Providnosti i Mudrosti, Bog tada strpljivo, blago, kao najizvrsniji tkalac tka niti događaja, susreta, riječi, mirisa, boja da bi, poštujući u potpunosti ljudsku slobodu i čovjekovu ranjivost, istkao sliku koju je čovjek kadar prepoznati i iz nje iščitati poruku za sebe i svoj život. Tako je bilo i u mom slučaju. Dobio sam traženi odgovor na pitanje jesam li ja za svećeništvo ili nisam.

Time naravno nije završilo moje hrvanje s Bogom. Naprotiv, pojačalo se. I ne samo da sam u tom svom hrvanju s Bogom iščašio kuk, kao što se to dogodilo Jakovu, nego sam se sav polomio. I ne jednom… Bolovi su znali biti nepodnošljivi do te mjere da sam molio Boga da me uzme k sebi jer više nisam vidio smisao u ničemu.

Paradoksalno, upravo u tim najtežim trenucima, Bog mi nikad nije bio dalji i nikad Ga bližim sebi nisam osjećao. Razarala me ta Božja odsutnost, a opet sam Ga mogao gotovo dotaknuti što me ispunjalo neopisivom milinom. U tim trenucima najdublje patnje i boli, osjećaja bespomoćnosti i beznađa, vidio sam Isusa kako On nosi moj križ, a ja hodam uz Njega. To je taj prije spomenut Božji prelazak iz govora u činjenje.

Nakon završenog fakulteta trebalo je naći posao. Budući da sam kao student zarađivao radeći na praznicima po bauštelama EU, uglavnom Njemačke, to mi je bila prva mogućnost za posao. Bez obzira na to što sam radio teške fizičke i često prljave poslove, zavolio sam taj ‘bauštelski’ svijet i život. Naučio me jako puno toga o ljudima i životu. O meni. I tako za vrijeme jedne moje ‘bauštelske ekspedicije’, slučajno, a ništa nije slučajno, došao je do mene poziv moje ‘prve ljubavi’ iz djetinjstva – radija. Konkretno, otvorila se mogućnost honorarnog, a onda i punog zaposlenja na Radiju Marija Bistrica.

Moj je tata volio glazbu pa sam tako i ja zavolio glazbu. U slobodno vrijeme zasviram na harmonici i gitari. Zapisujem stihove, a melodije pamtim. Već skoro 20 godina u jednoj bilježnici stoje zapisane pjesme koje bih htio snimiti i objaviti barem jedan glazbeni album.

Nisam pojma imao što me čeka, ali sam prihvatio i po prvi put u životu za stvarno sjeo ispred radijskog mikrofona i u stvarnosti bio radijski voditelj! Dječak u meni iz mog djetinjstva bio je presretan i ponosan kao da je osvojio svijet! Bilo je to 2007. godine. Nije naravno sve bilo savršeno. Trebao sam puno toga naučiti u čemu sam zahvalan svojim kolegama s RMB-a. Radio je postao moj novi dom, a RMB-ovci moja obitelj. Dopala me i funkcija direktora te glavnog i odgovornog urednika.

To sam bio samo godinu dana, jer me iznenada zatekao poziv za odlazak u Zagreb na službu voditelja Tiskovnog ureda i glasnogovornika Zagrebačke nadbiskupije. Bio je to veliki izazov. Ali stvarno veliki. Jer realno, nisam imao ni iskustva ni znanja potrebnih za jedan takav posao. Pitao sam dječaka iz svog djetinjstva – što da učinim? Odgovorio mi je – prihvati i ne boj se, možeš ti to! – Nisam mu baš vjerovao, ali sam ga poslušao. Bilo je to 2010. godine. U tom vremenu boravka na Mariji Bistrici upoznao sam i svoju suprugu. Zapravo, molio sam Boga da u moj život pošalje ženu s kojom ću zasnovati obitelj. Postavio sam mu i tri uvjeta koja mora ispunjavati moja buduća supruga. Na moje iznenađenje – Bog mi je ekspresno, najbrže od svih mojih molitvi, ispunio molitvu i sve uvjete. Zatekao me. Nisam očekivao da će me ozbiljno shvatiti, jer nisam baš bio u najboljem stanju. Hvala Mu što me jest ozbiljno shvatio. I hvala Mu što je u moj život poslao moju suprugu. Nisam je ničim zaslužio. Ljude se ni ne može zaslužiti – ljudi su DAR!

Iz te situacije naučio sam jedno od temeljnih pravila molitve, a ono glasi – ako nešto moliš i tražiš od Boga i ako želiš da Bog usliši tvoju molitvu, onda budi konkretan! Nemoj namatati bez veze, okolišati, glumiti nekakvu obzirnost, lažnu skromnost i poniznost. Budi konkretan pred svojim Ocem. Bog će odlučiti u svojoj Svetoj Providnosti treba li ili ne, kad i kako ispuniti tvoju molitvu. Uostalom, Bog nas poznaje u potpunosti. Zna i razumije nas bolje od ikoga. Čemu se onda bojiš biti konkretan? Ma kakav god da si – Božji si. Nisi siroče! Javi se Bogu! Razgovaraj s Njim kao sa svojim Ocem! Ako imaš loše iskustvo zemaljskog Oca pa prema tom iskustvu sudiš i Nebeskog Oca, ne daj se zavarati, uplašiti, obeshrabriti! Ne daj! Bog naš na Nebesima, naš je Otac. Tvoj je Otac i nikad to nije i neće prestati biti ma što da se dogodi!

I tako, otišao ja u Zagreb i bit će sljedeće godine deset godina rada u službi Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije. U međuvremenu, Bog je supruzi i meni povjerio prvo sina, a onda kćer. Kad ih gledam oko sebe pa se sjetim trenutka kad sam ih prvi put ugledao… O, Bože, koji su djeca DAR! Koje je to Otajstvo – Život! Kad sam prvi put primio na ruke svoje dijete, prvo nisam znao gdje sam i što se događa, a onda kad sam se pribrao, jedine misli koje sam uspio složiti bile su – Bože, nisam dostojan! Nisam zaslužio toliki Tvoj Dar!

Da, moja su me djeca najviše naučila o Bogu! I još me uče! Na kraju ispada da oni mene odgajaju, a ne ja njih. Dobro, nisam baš beskoristan. Trudim se i molim se Bogu da mi pomogne biti dobar otac. Na kraju, kad me već našao dostojnim da mi povjeri svoju djecu, red je da mi i pomogne u njihovom odgoju i rastu! Zar ne? Budimo konkretni!

Što se dogodilo s dječakom iz mog djetinjstva koji je htio biti radijski voditelj? Odlaskom s RMB-a, morao sam zanemariti svoj dječački san. No, onda, iznenada, a u mom životu nema planova, jer uvjerio sam se da je najbolje Bogu prepustiti svoj život i samo se redovito konzultirati, tom dječaku odlučio je pomoći sv. Josip. No, o tome i o nazivu kolumne, morat ću napisati nešto drugi put. Već sam prekardašio.

P.S. Moj je tata volio glazbu pa sam tako i ja zavolio glazbu. U slobodno vrijeme zasviram na harmonici i gitari. Zapisujem stihove, a melodije pamtim. Već skoro 20 godina u jednoj bilježnici stoje zapisane pjesme koje bih htio snimiti i objaviti barem jedan glazbeni album. I konačno je i to došlo na red. Samo trebam nekoliko sponzora koji bi mi pomogli u tom naumu. Ako se pitate o kakvoj je glazbi riječ, u videu možete poslušati jednu moju pjesmu za koju sam napisao tekst, glazbu i otpjevao je na Uskrsfestu 2002. godine. Čak smo osvojili 3. mjesto.

P.S. 2x Nadam se da vam je ovo moje svjedočanstvo bilo od koristi i da vam je pomoglo na vašem putu svetosti, jer to je jedini cilj i smisao čovjekova postojanja – biti svet kao što je svet naš Stvoritelj i Tata na Nebesima!

Svima od srca želim sretan i blagoslovljen ‘Mali Božić’ – svetkovinu Svih Svetih!”

Zvonko Franc – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Zvonko Franc dolazi iz zagorskog sela Višnjice. Suprug je i otac, diplomirani teolog, radi u službi Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, voditelj je na Hrvatskom katoličkom radiju i Radio Mariji, član Hrvatskoga književnog društva svetog Jeronima, Hrvatske paneuropske unije i Matice hrvatske. U slobodno vrijeme za sebe, a kojeg nema puno, voli čitati, pisati, svirati i skladati. Pjeva kad ga nitko ne sluša, kad želi naljutiti suprugu, razveseliti djecu ili rastjerati goste.

 

Ključne riječi:
svjedočanstvo zvonko franc

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja