Vrijede li mise preko radija i televizije, kako se moramo na njima ponašati, zašto plaćamo mise i primaju li svećenici plaću od države? Na ta i druga pitanja odgovarao je u petak 25. rujna vlč. Antun Sente stariji, župnik župe Sv. Antuna Padovanskog iz Sesvetskih Sela u emisiji "Halo, velečasni!" Hrvatskog katoličkog radija.
Vrijedi li misa preko radija i televizije? Treba li se kada gledamo misu preko tih medija ponašati kao da smo na živoj misi u crkvi?
Svaka sveta misa je okupljanje vjerničke zajednice. Ako je čovjek spriječen može sudjelovati preko radija i televizije. Oni koji su posebno ugroženi, nemoćni ili bolesni, mogu na taj način sudjelovati, iako to ne može u potpunosti zamijeniti misu u crkvi.
Svakako oni koji na taj način žele sudjelovati trebali bi biti prisutni pred tim medijem ispred njih, a ne da obavljaju neke druge kućanske poslove. Trebali bi sudjelovati u toj svetoj misi na isti način kao da ste u crkvi. Neće se moći pričestiti i neće moći iskusiti tu radost zajedništva vjernika, ali kroz molitvu slušanja Božje riječi i slavljenja otajstava mogu sudjelovati. Iako takva misa nije u punini, može vrijediti za one koji se nalaze u rizičnoj skupini, pa se boje doći u crkvu ili paze na svoje zdravlje. Oni također mogu primiti i duhovnu pričest kroz molitvu.
Valja napomenuti da oni koju mogu doći na misu, dužni su sudjelovati u njoj u crkvi.
Zašto plaćamo svete mise kad Isus kaže: Badava ste dobili, badava i dajte?
Mi živimo u ovom svijetu koji je itekako prožet hedonizmom. Čovjek se promatra kroz ono što je stekao, što ima i koliko vrijedi te jedni druge ponekad i previše na taj način procjenjujemo. Svakako da ova Isusova: Besplatno primiste, besplatno dajte treba biti odjeka i u našem životu.
Besplatno primiste, besplatno dajte zapisano je u Matejevom evanđelju, a Luka tu još dodaje i Vrijedan je radnik plaće svoje. Dakle, kada spojimo jedno i drugo onda vidimo da ipak nešto treba biti uz tu svetu misu. Naravn0 misu ne možemo platiti jer je ona neprocjenjiva, ne može se nikako novčanim ili kojim drugim darom nagraditi. Nagrada koju svećenik prima jest za njegovo uzdržavanja. I crkveno pravo nam govori da svećenik ima pravo na uzdržavanje, a prilogom za misu vjernici pridonose dobrobiti Crkve i sudjeluju u njezinoj brizi za uzdržavanje službenika i djela. Tako nam govori Zakon kanonskog prava, kanon 946.
Vidimo da ni misu ni sakramente ne možemo platiti ovozemaljskim dobrima, zato se kaže da je besplatna. Važno je napomenuti ono što Evanđelje diktira, a to je da čovjek mora težiti prema ljubavi te iz ljubavi čini djela, a ne iz koristoljublja. Zato ovaj odnos mise i onih koji je plaćaju, pa i svećenika koji služi treba biti iz ljubavi. Isto tako važno je da se svećenik na pravilan način odnosi prema tim darovima i da se ne pokazuje kao čovjek koji nečim vlada, već da u jednoj poniznosti taj novac koji ljudi odvoje za Crkvu, pravilno upotrijebi za dobrobit zajednice, dobrobit župe.
Primaju li svećenici plaću iz državnog proračuna?
Mi svećenici ne primamo plaću iz državnog proračuna, dobivamo nagradu od župe u kojoj radimo i u kojoj smo aktivni i kojoj doprinosimo. Možda danas to ljudi krivo shvaćaju, određeni dio koji dolazi od države ima veze s nemogućnosti korištenja imovine koja je Crkvi oduzeta i ne može se vratiti. Umjesto toga financira se gradnja novih crkvi i na taj način država sudjeluje u uzdržavanja župnih ureda i svećenika, osobito onih koji su u mirovini. Ono za što se odvaja, što je vrlo važno, jest Caritas. Ovdje Crkva čini puno za starije, nemoćne i siromašne. Dakle sam župnik živi od doprinosa vjernika. Svi doprinosi odlaze u zajedničku blagajnu nadbiskupije te se iz te blagajne određuje pojedinačna nagrada, odnosno nemamo direktni priliv novaca ili plaću od države.
Mi također imamo, svakako bismo trebali imati, osjećaj i razumijevanje za one koji možda nisu u mogućnosti dati doprinos u određenom trenutku.